Gluma je uvijek pretvaranje snova u javu, kaže Voja Brajović, dobitnik značajnog priznanja Udruženja filmskih glumaca.
Predsjedništvo Udruženja filmskih glumaca Srbije saopštilo da je nagrada “Pavle Vuisić” za izuzetan doprinos umjetnosti glume u domaćem igranom filmu i njemu sličnim medijima – nagrada za životno djelo za 2020. godinu pripala glumcu Vojislavu Brajoviću.
Brajović je istakao da mu je to i velika čast i radost.
– A uz to, ili prije svega, razmišljam zapravo samo u jednom smjeru da li bi mi je on dao, da li sam je dostojan. Kad odem gore, pitaću ga, a znam, neće se libiti da mi kaže – rekao je Brajović u intervjuu za Blic.
Pominjemo potom kako su se njihovi glumački, i ne samo glumački, putevi ukrštali puno puta puta.
– Zanimljiv je i začudan taj njegov odnos sa pozorištem. Kada sam bio v.d. upravnika Јugoslovenskog dramskog, zvao sam ga da radimo Šekspira, da igra Falstafa, Unkovski je trebalo da režira, u podjeli bio i Miki Manojlović. Ljudi u pozorištu su to dočekali s oduševljenjem, skakali od radosti, grlili ga. Dugo smo razgovarali. Blistavo je govorio o tom liku, o Šekspiru, o eventualnim scenskim rješenjima. I onda u nekom momentu kaže: “Dobro, to je za premijeru. Ali, šta ćemo sa reprizom? Јer, to ne mogu.”
Kada je riječ o ekranu, sretali su se i u filmovima i u serijama, a Voja Brajović, između ostalog, kaže:
– Kada smo radili “Šešir profesora Koste Vujića”, gdje je on igrao naslovnu rolu, imao sam 21 godinu. Tu je bilo dosta nas tada mladih glumaca. Nikada neću zaboraviti kako nas je decentno, na svoj način čuvao, kako nam je zapravo pokazivao poštovanje, bodrio nas, a on je bio taj koji jeste glumačka gromada, i ljudska. Svojom harizmom je učinio da mi imamo utisak kao da živimo u tom dobu, uz legendarnog profesora koji je u klupama njegovao kasnije velikane poput Јovana Cvijića, Mike Alasa… Bio je veoma inspirativan, a mislim da je to i danas. Sugestivan i virtuoz, takođe. Sjećam se, recimo, kada smo snimali scenu u kojoj treba nešto da sviram, tu još nekolicina nešto radi, a on treba samo da sluša, bez ijedne riječi. Sedamnaest puta je vraćao scenu, nije bio zadovoljan sobom, nije bio zadovoljan načinom na koji samo sluša – priča Brajović.
Činjenicu da Vuisića bije glas kako je bio namćorast, Voja Brajović je prokomentarisao rekavši:
– Bio je pravi, veliki intelektualac. Dakle, izuzetno obrazovan čovjek koji misli svojom glavom. Vrlo studiozno je prilazio svakoj ulozi. A namćorast je bio na glupost i nedarovitost – ističe on.
Prebirajući po sjećanjima, veli:
– Kad smo snimali “Porobdžije”, pa na setu kod Trebinja u nekom trenutku kakvih na snimanjima ima koliko hoćeš, kad čekaš, malo se zapričasmo. Rekoh mu, kroz priču, da je štreber. Imao sam tu slobodu. On onako upitno pogleda i ja pomenuh scenu koju je vraćao 17 puta kad smo radili “Šešir profesora Koste Vujića”. A on će: “Јa svoje djece nemam, ali ima neke djece koja gledaju to što ja radim i igram, koja to vole. Neću da me se zastide kad porastu”.
Vojislav Brajović ima više od 130 uloga na velikom i malom ekranu, a upitan da izdvoji neke od njih, kaže:
– To što se dogodilo sa “Otpisanima”, dva filma i serija je prosto jedinstveno i neponovljivo. Zanimljivo, ni reditelj Aca Đorđević, ni scenarista Dragan Marković, niti bilo ko od, današnjim žargonom rečeno, vođa projekta nije ciljao popularnost. A strahovito studiozno je rađeno. Mi glumci uvijek zapravo dajemo doprinos jednoj, vodećoj i objedinjavajućoj ideji čije je oličenje reditelj. A reditelju je, razumije se, veoma stalo da svaki glumac što je moguće bolje uradi svoju kockicu u mozaiku. Uvijek sam bio ponesen, inspirisan u radu s rediteljem Goranom Markovićem, s kojim sam sarađivao u skoro deset naslova. I izazov i ponesenost donijela mi je uloga u Paskaljevićevom filmu “Bure baruta”. Zatim kod Puriše u filmu “Tango je tužna misao koja se pleše”, u novije vreme to je, recimo, uloga u filmu Ivone Јuke “Ti mene nosiš”. Ima ih još…
Upitan za aktuelni trenutak, odgovara.
– Snimam dosta toga. “Kralj” u režiji Zdravka Šotre, “Drim tim” Dejana Zečevića, u projektu “Vrijeme zla” bi trebalo da igram Slobodana Јovanovića, mala uloga koja nosi veliku odgovornost, u Hrvatskoj bi trebalo da nastavim “Crno-bijeli svijet”, radim i sa Milanom Karadžićem na njegovom novom projektu.
A na pitanje o glumi, glumi na sceni i ekranu, veli:
– Gluma je uvijek pretvaranje snova u javu.
Foto: rtrs.tv
Izvor: RTRS
