Pisac i reformator srpskog jezika Vuk Stefanović Karadžić rođen je 6. novembra 1787. godine – Vuk je prešao put od bolesnog /šepao/seoskog dječaka do bečkog doktoranda i jedne od najznačajnijih osoba u srpskoj istoriji.
NJegovi najveći doprinosi jesu zapisivanje narodne književnosti koja je do tada isključivo prenošena usmenim putem i reformisanje srpskog jezika kojom je stvorio jedan od najjednostavnijih i najlogičnijih pravopisnih sistema.
ISKORISTIO ADELUNGOV PRINCIP
Citat “Piši kao što govoriš, a čitaj kao što je napisano” naš narod obično pripisuje Vuku Karadžiću. Međutim, citat je ortografski princip koji je izmislio Johan Kristof Adelung, njemački gramatičar i filolog.
Karadžić je iskoristio njegov princip kako bi sproveo reformu srpskog jezika. Vuk je smatrao da svaki glas treba da ima samo jedno slovo, pa je iz dotadašnje azbuke izbacio sve nepotrebne znakove, koji su pisani iako nisu imali svojih glasova.
“SRPSKI RJEČNIK” KAPITALNO DJELO
Karadžić je izdao mnoge knjige narodnih pjesama i priča, kao i običaja, srpsku gramatiku i “Srpski rječnik”, koji je sadržao riječi koje su se govorile u narodu, pa čak i psovke.
Zbog bilježenja obimnog sadržaja narodne kulture i govornog jezika Srbije, Karadžića, najčešće, iz milošte narod /i danas/ zove samo po imenu – Vuk.
Vuk je samostalno naučio da čita i piše i neko vrijeme boravio je u manastiru Tronoši. Otac ga je tamo poslao kako bi ga monasi obrazovali, ali kada su mu umjesto toga davali stoku na čuvanje, otac ga je vratio kući.
Najvažnije obrazovanje Vuk je stekao slušajući narodne običaje, priče i pjesme koje je i zapisivao.
NJEMAČKI ĐAK
Turci su ponovo pokorili Srbiju 1813. godine i tada je Vuk otišao u Beč da se školuje. Tamo je naučio njemački i latinski jezik i uživao u zapadnoj kulturi.
Ubrzo nakon dolaska privukao je pažnju Jerneja Kopitara, austrijskog kritičara koji je pročitao Vukov članak pisan na popularnom srpskom jeziku. Kopitar je postao Karadžićev prijatelj, savjetnik i velika podrška.
Vuk je svoju prvu zbirku narodnih pjesama izdao 1814. godine – “Mala prostonarodna slaveno-serbska pjesnarica” i jednu gramatiku “Pismenica serbskoga jezika”, kako bi pomogao čitaocima da što bolje razumiju njegovu knjigu…
Kako bi pronašao podršku za svoja istraživanja i pisanja, 1818. godine odlazi u Rusiju, a zatim se vraća u Srbiju kako bi sakupio dodatni materijal za proširenu zbirku pjesama koju je namjeravao da objavi u četiri toma.
“POSRBLJENA” BRAĆA GRIM
Vuk je 1823. godine upoznao Jakoba Grima, starijeg brata Vilhelma Grima sa kojim je stekao zajedničku slavu objavljivanjem zbirke njemačkih bajki. Jakob Grim je napisao pozitivnu kritiku Vukove treće zbirke pjesama i upoznao ga sa čuvenim Johanom Volfgangom Geteom.
Vuk je održavao kontakt sa braćom Grim, koja su znala srpski jezik i dio bajki preuzeli sa srpskog.
CRKVA SE ISPOČETKA PROTIVILA VUKOVOM RADU
U godinama između 1828. i 1832. Vuk je bio u službi kneza Miloša Obrenovića. Vukove dužnosti obuhvatale su predavanje francuskog jezika kneževim sinovima, prevođenje Napoleonovih zakona na srpski jezik i pisanje istorije Srbije.
Karadžićev poslovni odnos sa Obrenovićima okončao se 1832. godine kada je Vukovu azbuku i narodne pjesme Pravoslavna crkva prezrela kao vulgarne i prevratničke.
Odbojnost prema njegovom radu Vuka nije obeshrabrila. Godine 1833. dozvoljeno mu je da se vrati u Austriju gdje je objavio četvrtu knjigu narodnih pjesama uprkos zabrani Crkve.
Do 1835. godine, protesti protiv Vukovog rada su se stišali, a njemu je konačno dodijeljeno priznanje za doprinos Srbiji.
Nakon što se penzionisao, Karadžić je imao vremena da putuje, sakuplja materijal i ponovo pregleda svoje ranije zbirke koje čine važan dio srpske tradicije, kulture i istorije.
ANTROPOLOG I ETNOGRAF
Osim svog najvećeg doprinosa na književnom planu, Vuk je dao veoma značajan doprinos i srpskoj antropologiji u kombinaciji sa onovremenom etnografijom.
Uz etnografske zapise ostavio je zapise i o fizičkim osobinama tijela. U književni jezik unio je bogatu narodnu terminologiju o dijelovima tijela od tjemena do stopala.
DJELA NADŽIVJELA SVE
Ubrzo po dolasku u Beč, Vuk upoznaje Anu Mariju Kraus, kćerku bogatog austrijskog trgovca sa kojom je imao čak trinaestoro djece, od kojih je samo dvoje nadživjelo roditelje: kći Vilhelmina Mina, čuvena slikarka, i sin Dimitrije, vojno lice.
Vuk je povodom toga jednom prilikom izjavio: “Čini mi se da će mi od sve moje djece ostati samo moja djela”.
Vuk Karadžić umro je u Beču 1864. godine.
Foto: noviglas.info
Izvor: SRNA
