Otkad su hipsteri postavili nove standarde muške ljepote, stara mantra benda ZZ Top, koja kaže da su momci zahvaljujući originalnom i bezvremenskom stilu uvijek i zauvijek izvan svih modnih trendova, odjednom više ne vrijedi. “Postali smo trendi”, izjavili su nedavno slaveći 50 godina postojanja. Pola vijeka. Od čega četrdeset godina ne briju brade, živeći doslovno paralelni život neopterećen sezonama i stilovima. Ali sad je gotovo.
Svaki recenzent kraft piva koji drži do sebe i djedova prslučića izgleda kao da svira u ZZ Top-u. Ali razlika je ipak jasna – kraft brade su njegovane uljem od argana i sandalovine.
ZZ Top brade izglancane su motornim uljem i omekšane regeneratorom alkoholnih isparavanja publike teksaških rok klubova. Brade su zaštitni znak veselih bluz rokera od kraja sedamdesetih pa naovamo – gitaristi Bili Gibons i Dasti Hil imaju brade za koje kažu da su “dimenzija otirača za noge”. Bubnjar Frank Bird – da, čovjek koji se preziva Bird (Brada) – nema bradu. Ima brkove.
“Nije postojao plan, niko nije rekao hajmo postati Amiši”, objasnili su nedavno početak svojeg dlakavog putovanja, kad su po tko zna koji put u životu morali odgovarati na pitanje o svojim bradama. Ali priča je zapravo prilično banalna. Godine 1976. potpuno su sagorjeli od sumanutog tempa. Svirali su non-stop, sedam godina bez godišnjeg odmora. Kad su se počeli raspadati od umora, odlučili su prvi put u životu uzeti mali odmor. Pauzu od tri mjeseca. Tri mjeseca se neplanirano pretvorilo u dvije godine hibernacije, a kad su se konačno okupili u uredu svoga menadžera, Gibons i Hil su se pojavili s bradama koje nisu štucali tokom dvogodišnjeg odmora. Dogovorili su se da im dobro stoje. I da su previše lijeni za brijanje, ako baš ne moraju.
A ne da ne moraju, nego ne smiju: “Ko zna što je ispod žice. A kako ne znamo ni sami, ne želimo da drugi saznaju”. Džilet im je nudio milion dolara da se obriju za njihovu reklamu. Hladno su ih odbili. Želite li znati kako izgledaju golobradi, pogledajte slike iz ranih dana karijere.
Gibons je 1968. godine sa svojom psihodeličnom grupom The Mowing Sidewalkss, iz koje je sljedeće godine iznikao ZZ Top, nastupao kao predgrupa Džimiju Hendriksu u San Antoniju, a fotografisao se s legendom kao klinac koji tek treba uzgojiti dlakavu džunglu. Takve su i rane promotivne fotografije ZZ Top, gdje ako neko i ima facijalne dlake, one su više u rangu Frane Lasića koji je izgubio brijaći aparat na nekoliko dana, nego na hodajući oglas za trgovinu tepiha.
Upoznali su se u klubu u Hjustonu, kad su imali svega 20 godina. Gibons, dijete dirigenta i pijaniste zaposlenog u filmskom studiju MGM, bio je i ostao mozak cijele priče, frontmen i gitarist kojega je Hendriks nazvao jednim od najboljih u svojoj generaciji. Basista Hil došao je iz bluz miljea, koji je napustio jer je želio “rokati”, a bubnjar Bird je preko sebe spojio preostalu dvojicu pa doslovno stvorio grupu na temeljima drugih bendova u kojima su svirali.
ZZ Top svirkama probijaju sedamdesete, prašeći prljavu garažnu bluz amerikanu dan za danom, paralelno stvarajući novi materijal – u prvoj polovini dekade objavljuju novu ploču svake godine. Gibons piše većinu tekstova, uranja ih u humor, igre riječima i dvostruka značenja, suptilnu provokaciju koja savršeno pristaje imidžu kulerskih šoumena i zabavljača, ali i nadopunjuje distorzirani bluz uz koji se može zaplesati bez opasnosti od prolijevanja piva. ZZ Top su u osamdesete ušli kao posljednji bend koji bi MTV želio u svojem programu, ali ispod tih brada nalazio se recept – tek dvije godine stara muzička televizija nije mogla poželjeti bolji album od “Eliminatora”, koji ZZ Top objavljuju 1983. Bio je to savršeni krosover za novo američko muzičko tržište.
ZZ Top u osamdesetima je tako jedna zanimljiva priča, iako se sastoji od svega dva (najprodavanija i najhitoidnija) albuma, čiji je uspjeh povukao reizdanja starih albuma, “ZZ Top’s first album”, “Rio Grande Mud”, “Tres Hombres”, “Fandango” i “Tejas” – ali u remiksovanim i remasterizovanim verzijama, kako bi imali moderniji, radiofonični i “emtivijevski” zvuk. Puno lijepih stvari možeš kupiti kad prodaš 10 miliona ploča u jednoj godini. Zašto se toga odreći pa ne pokušati zaraditi još malo? Istina, kalendarski je “El Loco”, objavljen 1981. kao sedmi studijski album, takođe u dekadi “Reganovog optimizma”, iako je sadržajem poprilično oslonjen o bluzersko naslijeđe sedamdesetih, koje su još bile vruće kad se vinil kovao u tvornici. Ipak, “El Loco” je bio dovoljno loco da bude i najava onoga što dolazi, koristeći sintić u nekoliko pjesama, najočitije u pomaknutom plesnjaku “Groovy Little hippie pad”. Devedesetih je došao grandž koji je na prepad preoteo popularnu kulturu pa su se ZZ Top vratili u svoj prirodni habitat – među pojačala za gitare, koristeći obnovljeni interes za rok i indi ponovno u svoju korist, jednostavno nastavljajući tamo gdje su stali prije nego što su im osamdesete prepriječile put i zarobile ih u disku.
Trebalo je neko vrijeme da otresu ritam mašinu sa sebe, a nostalgičari su konačno slavili 1996. s izlaskom “Rhutmen”, albuma koji se vratio zadimljenom bluzu i troakordnim poskočicama za mejnstrim rok radio. Zadnji studijski album objavili su 2012., a iako se zvao “La Futura” (koproducirao ga je Rik Rubin, još jedan legendarni bradonja), studijska ploča budućnost trenutno ne postoji. Nakon 2012. objavili su nekoliko koncertnih albuma, što je logično ako znamo da je riječ o bendu koji je praktički slijepljen s cestom. Izgradili su karijeru na terenu i u ranim danima svirali čak 300 dana u godini, u početku u svim klubovima koji su ih htjeli primiti, a onda u dvoranama i na stadionima. Možda su svirali jednostavni troakordni bluz rok, ali odjeća je vrištala šljokicama i bojama, instrumenti su izgledali kao da se natječu za najbolje dizajnersko rješenje, a na pozornici su radili predstave pa dovodili goleme žive bikove i zmije da im prave društvo dok nižu hitove.
I danas, čak 50 godina kasnije, ne samo da su živi i usvirani, nego opet jašu na sceni.
Foto: glassrpske.com
Izvor: Glas Srpske
