Dvanaest španskih bikova, jedan od najpoznatijih svjetskih matadora, toreadori, pikadori i krv na Tašmajdanskom stadionu. Te 1971. godine, i nikada više, Beograđani su u svom gradu gledali špansku koridu, nesigurno klicali “ole” i žalili bika.
“Tamo na sred arene, Romero se postavi postrance pravo ispred bika. Izvuče mač iz nabora mulete, izdiže se na prste i nanišani duž oštrice. Kad je Romero jurnuo, jurnu i bik. Romero nabaci lijevom rukom muletu biku preko gubice da bi ga zaslijepio, lijevo rame mu upade među rogove dok je zabadao mač i za jedan tren su on i bik bili jedno”.
Ernest Hemingvej je stranac koji je uspio da pronikne u dušu španske koride i da je objasni i onima kojima je daleka i strana. Pokušao je u knjizi “Sunce se ponovo rađa” da i onima koji je smatraju divljačkom zaostavštinom nekih minulih vremena ili čak porede sa gladijatorskom arenom, objasni šta se to zapravo dešava na pijesku, u areni, između čovjeka i bika.
Moises Martines, iz arene bikova u Granadi, kaže da je korida veoma važna za Granadu, Andaluziju i cijelu Španiju.
“Mnogi ljudi to ne razumiju, ali to je neka vrsta umjetnosti. Iako ubijamo i povređujemo životinje, veoma je lijepo”, navodi Martines.
Silvija Monros, prevodilac sa španskog i portugalskog na srpski jezik kaže da to ne može svako da razumije.
“Posebno se cijeni kada matador zasluži da odsiječe jedno uvo, pa drugo, pa čak i rep biku. Onda ga pruža predsjedniku bikovskog trga i ako mu nešto pretekne, posveti to dami koja sjedi u publici”, objašnjava Silvija Monros.
Uši bika poklonjene su jednoj dami na koridi 1971. godine na stadionu Tašmajdan u Beogradu. Daleko od svoje rodne zemlje Španije, bikovi, toreadori, pikadori, matadori, izvodili su svoju umjetničku tačku pred Beograđanima.
Budimir Novaković je prisustvovao tom spektaklu.
“Stadion je bio pun. Tribine su bile komplentno napunjene. Meni se činilo da je ograda preniska za te bikove”, sjeća se Novaković.
Beograd je tih sedamdesetih bio grad prosperiteta. Gradili su se putevi, mostovi, stambeni blokovi. Grad je bujao i fizički i kulturno, pa španska korida koja gostuje baš u Beogradu i nije bila neko čudo.
Novinar Zoran Nikolić opisuje da su u to vrijeme Zapad – SAD, Britanija, Francuska svoje umjetnike slale u svijet oštro podijeljen gvozdenom zavjesom najdalje do Beograda.
“Ovdje je u to vrijeme bilo pola Holivuda. Čak će se i Istok usuditi da svoje elitne orkestre, balete šalje do Beograda”, ističe Nikolić.
“Da ste recimo tada kao moji roditelji šetali Terazijama mogli ste da sretnete Ričarda Bartona, Liz Tejlor, da se sapletete o Kirka Daglasa, a da vam Lorens Olivije u Narodnom pozorištu glumi Otela”, objašnjava Nikolić.
Koridi u Meksiku nije odolio ni nekoliko godina ranije Josip Broz. Volio ju je Jul Briner. Koridu su voljeli general Franko, slikar Pikaso, a matadori i njihova neustrašivost bili su mistični izazov mnogim damama. Ava Gardner je tako pisca Hemingveja prevarila sa čuvenim matadorom Luisom Miguelom Dominginom.
Jer matadore bije glas da su strastveni, posvećeni, dominantni, istrajni, neustrašivi.
Moises Martines se prisjeća kako je kako je toreador 2009. umalo nastradao od bika u Granadi: “Rog, dugačak 24 centimetra probio mu je pluća. Zamislite koji je to rizik. Mi imamo ovdje srećom bolnicu, pa je arena, da kažem sigurna. Imamo i crkvu malu ovde. Naše borbe su u vezi sa religioznim uvjerenjima i onaj ko se bori sa bikom obično želi da se pomoli, koncentriše, jer će možda i umrijeti”.
“Matador je hrabar čovjek. Ima onih koji su tražili da ih ostave da iskrvare u areni. Okruženi su lijepim ženama. Manolete je preminuo od uboda rogom i nacija je bila u trodevnoj žalosti”, objašnjava Silvija Monros.
Matadori moraju da se pokore strogim pravilima igre. Da budu hrabri, psihički nadmoćni u odnosu na podivljalu životinju i virtuozi sa mačem i plaštom. Njihova kapa, pantalone, pokreti, pogledi nisu ni sport, niti igra, već dio decenijeske tradicije koja kola u krvi mnogih Španaca.
“Sve se gleda. Da li je torador elegantnih pokreta, da li je odvažan, da li ide ka biku ili obrnuto. Da li ima više pokreta rukama ili nogama. To je umjetnost”, kaže Silvija Monros.
Ipak, publika u Beogradu nije baš najbolje shvatila umjetnost koride. Vijesnik te godine predviđa da će korida biti klanica.
“Biće to tužan prizor. Pod našim nebom, pred našom publikom, mitologija bikove smrti biće tek mesarski udarac mačem, finesa toreadorovog držanja, tek smiješni balet jednog mršavka, dostojanstvo bika, tek glupost životinje”, piše Vijesnik.
Toreadori Luis Miguel Domingin, Robert Pilas i Alfred Konde dočekani su u Beogradu uz špansku muziku. Međutim, proročanstvo Vijesnika se ostvarilo. Publika je bila zbunjena i zviždala je kada su pikadori zabadali koplja bikovima u vrat. Vikali su “ole” kada je matador izgubio ravnotežu i pao na koljena, a bik ga zakačio rogovima.
“Palilula nije znala da se odluči da li će da viče ‘ole’ ili će da navija za bika ili za matadora. Veliki dio je sikirao španske izvođače, jer je publika očigledno bila na strani bika”, kaže Nikolić.
Budimir Novaković se sjeća da publika nije znala za koga da navija.
“Dovoljno je bilo da jedan vikne ‘ole’ i svi se deru ‘ole’, a ne znaju zašto. Bikovi su dovoženi niz rampu kod Pete beogradske gimnazije i puštani iz kaveza kroz prolaz kojim se išlo u diskoteku ‘Cepelin’. Taj prolaz bio je obložen ogledalima, ali su ih prekrili daskama, da bikovi ne bi kidisali na svoje odraze u ogledalu”, kaže Budimir Novaković.
Dvanaest bikova stiglo je iz Španije u Beograd. Smješteni su na Torlaku, a došli su brižljivo isplaniranom trasom. Podrobno je ispitano da li je bilo stočnih bolesti u posljednjih pola godine putem kojim će doći, kako bi se izbjegla bilo koja vrsta rizika. Čak su im se i hrana i voda služile na samo određenim stanicama. Dobijali su redovno i vitaminske injekcije.
“Privezaše mrtvog bika za mazge i onda fijuknuše bičevi, ljudi potrčaše i mazge potegoše, zabrzaše nogama i pojuriše galopom, i bik, s jednim rogom uvis i glavom postrance, ostavi za sobom glatki otkos na pijesku, pa nestadoše kroz crvene vratnice”.
Ovako je kraj života jednog bika u areni opisao Hemingvej. Kraj života španskog bika u areni i beogradsku publiku ostavio je bez daha.
“U trenutku prve eutanazije bika je zavladao tajac. Očigledno je smrt predivne životinje djelovala i na nas. Osjećao sam se prazno”, ističe Budimir Novaković.
Nikolić objašnjava da je u Srbiji kategorija blago, vezana za životinje, za kravu.
“Domaćinstvo koje je imalo kravu je imalo garanciju da će preživjeti godinu, obezbijediće im hranu. Mi tih godina postajemo urbani, ali smo korijenima ruralni i sjećamo se toga. Obredno ubijanje životinja nije bilo nimalo prijatno”, kaže Nikolić.
Specijalitet u restoranima nadomak koride je rep ubijenog bika. Nije zapisano ko je pojeo repove palih bikova na Tašmajdanu, ali novine prenose da ovaj, čak i za bogatu prijestonicu preskup događaj, nije prošao bez malverzacija.
Pisalo se o stotinama hiljada pronevjerenih dinara, u vremenu u kome su ulaznice koje su koštale 100 i 200 dinara bile preskupe. Preduzeće “Montenegro promet”, koje je na sebe prvobitno preuzelo organizaciju događaja, završilo je na sudu, pa je organizaciju koride iz čabra vadilo drugo preuzeće “Zadrugar”.
Kralj sa crvenim paštom vratio se živ u Španiju, sa lakšim povredama koje je zadobio kada ga je bik baš u Beogradu zakačio rogovima, a sličan spektakl Beograd više nikada nije video.
Foto: facebook.com
Izvor: Nezavisne
