Svako veče u 18:00 sati na Trgu Krajine u Banjaluci stotine okupljenih građana zajedno sa roditeljima nastradalog mladića Davida Dragičevića traže “Pravdu za Davida”. Pravde nema, niti je može biti jer jedan je mladi život ugašen, ali odgovora na pitanje ko je i zašto ugasio jedan život mora biti i na njemu se mora istrajati!
Nakon što je javnost imala priliku vidjeti i službeni dokumemt iz koga se jasno vidi da je Davidova smrt bila nasilna, nameće se i dalje i prije svega ključno pitanje, zašto su zvaničnici Policije Republike Srpske, od trenutka pronalaska unakaženog tijela ovog mladog čovjeka, plasirali potpuno drugačije informacije i njegovu smrt pokušali predstaviti ili kao tragičan slučaj ili kao samoubistvo? Teško se oteti utisku da je nekome u vrhu MUP-a RS, mnogo bilo stalo da se slučaj što prije okonča, zataška i zaboravi.
Upravo takvo ponašanje policije pa i samog vrha RS (u priču se umiješao i sam Milorad Dodik), me podsjeća na ponašanje policijske i političke vrhuške u vrijeme nakon ubistva Milana Vukelića 06. novembra 2007. godine.
Milana Vukelića, inžinjera i sudskog vještaka građevinske struke, koji je javno progovorio o sprezi vlasti i građevinske mafije u Banjaluci, su prije ubistva pokušali kriminalizovati. U tom prljavom poslu ulogu su imali tadašnji policijski vrh i pojedini režimski mediji. Jedan banjalučki dnevni list je otišao toliko daleko da su ga nekoliko dana prije nego je ubijen optužili da je podmetnuo požar pod jedno auto.
U tekstu u kome je takva laž iznesena nije bilo ni njegove, a ni izjave policije, pa ni oštećene strane. Demanti koji je uputio nikada nije objavljen. Policija mu je pretresala stan i tražila oružje jer je, navodno nekome prijetio, a ustvari je prijećeno njemu. Prijetili su mu visoki funkcioneri MUP-a u sjedištu tog Ministarstva, u čijoj neposrednoj blizini je i ubijen. Prijetila su mu i druga poznata i nepoznata lica. Te prijetnje je prijavio policiji, zaštitu nije dobio. Lica koja su mu prijetila nisu pronađena i saslušana ni nakon što je ubijen.
Nastavili su da ga kriminalizuju nakon smrti šireći gnusne laži o njemu i pokušavajući kao razloge njegovog ubistva plasirati neke bizarne izmišljotine koje su lako pale u vodu.
Sve to je odvlačilo istragu u stranu, na kojoj je na kraju sve zataškano, pa nalogodavci i izvršioci toga zločina ni danas nakon više od deset godina nisu privedeni pred lice pravde.
Po sličnom modelu, Davida Dragičevića su nakon smrti pokušali proglasiti kriminalcem, razbojnikom koji je opljačkao neku kuću. Prikazivali su čak i snimke video nadzora ispred te kuće kao dokaz. Na tim snimcima niko nije vidio Davida, a sam direktor policije je nakon nekoliko dana priznao da iz navodno opljačkane kuće nisu ni otisci uzeti.
Tvrdili su da je Davidova smrt bila zadesna, da se slučajno utopio, prikrivali su rane i uboje na njegovom tijelu…
U plasiranju laži, ili bar prećutkivanju istine, što dođe na isto, opet je učestvovao i dio medija, onih režimskih.
Laž je ipak brzo razotkrivena i laži visokih policijskih funkcionera su do te mjere razobličene, da u njih više niko ne vjeruje.
I to je veliki korak ka istini i “Pravdi za Davida”. Ali samo korak, istinu tek treba razotkriti. Nažalost, lažovi na čelu policije RS još uvijek bez trunke stida sjede na svojim pozicijima.
Korak ka istini je napravljan zahvaljući prije svega građanima koji su odlučili, skupili hrabrosti da javno na trgovima i ulicama traže istinu.
Drugačije je bilo nakon ubistva Milana Vukelića. Niko nije izašao na ulicu da traži “Pravdu za Milana”. Medijski mrak je tada bio mnogo gušći, pa i oni koji bi imali hrabrosti da traže istinu nisu imali nikakve informacije. Milan Vukelić je ubijen jakom eksplozivnom napravom koja je aktivirana ispod njegovog automobila, par stotina metara od sjedišta MUP-a RS. Dva lica koja su bili sa njim u autu su teško ranjena. Sve je ličilo na terotistički čin. Dnevne novine su ovu vijest objavljivale u “crnoj hronici”. Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Stanislav Čađo je izjavio da on “ne komentariše pojedinačne slučajeve”, ubistva. Milorad Dodik se oglasio nekoliko mjeseci poslije tek da bi ustvrdio da “niko od članova i simpatizera” SNSD-a nije počinio to ubistvo.
Ovaj put Dodik je posjetio porodicu nastradalog Davida. Obećao, šta je već obećao… Na obećanjima je i ostalo, ali ipak ih je posjetio. Bio je i na sahrani.
O čemu sve to govori?
Moćni Dodikov režim, nije više tako moćan. Plaši ga sud javnosti, naroda koji hoće istinu. Drhti pred zahtjevima za istinom, koje svako veče upućuje nekoliko stotina građana sa Trga Krajine i po par desetina ljudi koliko se okupi u manjim mjestima.
Šta bi tek bilo da se na Trgu Krajine okupi nekoliko hiljada građana? Bez političkih zahtjeva. Samo da traže “Pravdu za Davida”, istinu, ko je ubio Milana Vukelića, ko je vozio audi kojim je ubijen Nikola Đurović?
Zašto vlast drhti pred zahtjevom javnosti da se na ova pitanja daju odgovori, a drhti više nego i onda kada se govori o korupciji i kriminalu vlasti teškom stotinama miliona maraka?
Očito postoji debeo razlog za to. I nije u pitanju samo izborna godina, bili su izbori i ranije, a ovakvi zločini su zataškavani uz policijsko “istraga je u toku”. Sada je u toku nešto mnogo, mnogo jače i to se ne može i ne smije zaustaviti.
Autor: Miljan Kovač
(Impuls)
