Pravnik Slavko Mitrović rekao je da u svojoj neustavnoj i nepravnoj istoriji, Sud i Tužilaštvo BiH kao neustavno pravosuđe na nivou BiH može se podičiti selektivnom pravdom na štetu Srba. Ne manjka ni druge vrste nepravde kao što je ovih dana tužilac Tužilaštva BiH spakovao optužnicu protiv predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i v.d direktora Službenog glasnika Republike Srpske Miloša Lukića i poslao je Sudu BiH.
– Može se nagađati da li je to učinio za tapšanje po ramenu američkog ambasadora ili je u pitanju nešto konkretnije – kazao je Mitrović u kolumni za Nezavisne.
“Јopet sudanija” – ovako je još 1997. godine banjalučki profesor i književnik Tihomir Levajac nazvao svoj roman u pričama. Kao što je Petar Kočić pisao o tiraniji nad Srbima, tako je i Levajac pisao o “Vaškom Trabunjalu” i suđenju srpskim pričama, da ništa srpsko ne bi ostalo neosuđeno. Njegov roman je “razobličenje tuđinske prepotencije koja nam nemilosrdno sudi i život zamračuje i duše truje”. Sve se mijenja da bi ostalo isto, napisao je u kolumni Mitrović.
Kolumnu prenosimo u cijelosti:
Međunarodni kriminal visokih predstavnika
Visoki predstavnici u BiH su se ponašali kao ničim ograničeni diktatori, nikom odgovorni za nestabilnost i haos koji su stvarali, koristeći “pozdravljanje namjere” kao ovlaštenje koje su dobili od PIK-a, tog samoizabranog tijela samoizabranih zemalja koga nema u Dejtonskom sporazumu. Otkako je jedan od ranijih visokih predstavnika u BiH, manirom međunarodnog kriminalca, kršeći međunarodni dejtonski sporazum, posebno Aneks 4. (Ustav BiH) i Aneks 10. (Sporazum o civilnom sprovođenju mirovnog rješenja) kojim su strane potpisnice ustanovile tog službenika koji će im pomagati, a ne naređivati ili ne daj Bože nametati ustavne amandmane, zakone, smjenjivati demokratski izabrane funkcionere u BiH, Austrijanac Volfgang Petrič stvarao antidejtonsku BiH, ona stenje i batrga se na putu ka neminovnom raspadu.
Stvorio je Petrič prvo “Sud BiH”, a potom i “Tužilaštvo BiH”, kojih nema u Ustavu BiH, a sve da bi optuživali i sudili izabranim funkcionerima, kako piše u razlozima za nametanje tih zakona. Ustavni sud BiH je preglasavanjem sudija 5:4 (tri stranca i dva Bošnjaka protiv dva Srbina i dva Hrvata), Zakon o Sudu BiH proglasio ustavnim, ne navodeći nijedan ustavni osnov, prosto zato što ne postoji nadležnost nivoa BiH za pravosuđe. Sudija Zvonko Miljko (Hrvat), inače profesor ustavnog prava, suprotstavljajući se zajedno sa drugim hrvatskim i dvoje srpskih sudija, takvoj većinskoj odluci, u svom izdvojenom mišljenju neporecivo je konstatovao neustavnost bh. pravosuđa: “Ne može da postoji Sud Bosne i Hercegovine ako ga nema u samom Ustavu BiH. Ovaj zakon ne bi mogla da donese čak ni Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, pa tako ni visoki predstavnik koji u ovom slučaju “supstituiše Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine”, kako stoji u samoj Odluci Ustavnog suda. Јedini način za uspostavljanje ovakvog suda bio bi moguć ustavnom revizijom, u skladu sa članom 10.1. Ustava Bosne i Hercegovine.”
Inače, u svojoj neustavnoj i nepravnoj istoriji, Sud i Tužilaštvo BiH kao neustavno pravosuđe na nivou BiH, može se podičiti selektivnom pravdom na štetu Srba, jer godinama na pomenima srpskim žrtvama, odjekuje – za ove zločine još niko nije odgovarao. Ne manjka ni druge vrste nepravde kao što je ovih dana tužilac “Tužilaštva BiH” spakovao optužnicu protiv predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i direktora “Službenog glasnika Republike Srpske” Miloša Lukića i poslao je “Sudu BiH”. Može se nagađati da li je to učinio za tapšanje po ramenu američkog ambasadora ili je u pitanju nešto konkretnije.
Pitanja
Kakav su to zločin počinila ova dvojica, kojim zakonom je to zabranjeno i ko je donio takav zakon, po kakvoj nadležnosti i kakvom pravnom ovlaštenju? Dodik je potpisao ukaz kojim proglašava Zakon o zabrani objavljivanja odluka visokog predstavnika, a Lukić je to objavio u Službenom glasniku. Obojica su samo izvršila svoju ustavnu i zakonsku obavezu da stupi na snagu zakon koji je donijela Narodna skupština Republike Srpske kao zakonodavni ustavom ovlašteni organ.
… i odgovori
Kristijan Šmit, tačnije KŠ – k(riminalna) š(tetočina) – donio je dopune Krivičnog zakona BiH po kojima se uvodi krivično djelo za odgovorno lice koje ne primijeni, ne sprovede, ne izvrši ili na drugi način ne poštuje odluku visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, ili koje spriječi, odnosno na drugi način omete primjenu, sprovođenje ili izvršenje takve odluke, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Taj KŠ nije imenovan u skladu sa Aneksom 10. Dejtonskog sporazuma, jer nijedna strana potpisnica nije zatražila njegovo imenovanje, a Republika Srpska, kao jedna od strana potpisnica, odlukom Narodne skupštine Republike Srpske neće više visokog predstavnika, jer smatra da su oni uglavnom bili štetočine i kriminalci koji su kršili međunarodni Dejtonski sporazum i radili suprotno od interesa svih u BiH. Nema zahtjeva strana, pa nije ni moglo biti potvrđivanja od Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija. KŠ je kriminalnom radnjom male grupe ambasadora u Sarajevu, na prijedlog Njemačke, navodno službeno imenovan za visokog predstavnika. Iz ovoga se može zaključiti sljedeće:
Njemačka je u trećem pokušaju, nakon 1914. i 1941. izvršila aneksiju Srpske, ali i ostalih potpisnica Aneksa 10., pa je time preuzela prava koja su tim državama pripadala po Dejtonskom sporazumu i njegovom Aneksu 10. Po saopštenju od 27. maja 2021, što ga je napisala mala grupa zapadnih ambasadora u Sarajevu, bilo je ovako: “Danas su u Sarajevu ambasadori zemalja članica Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira službeno imenovali Kristijana Šmita za sljedećeg visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, nakon što ga je za to mjesto kandidovala Njemačka. Ruska Federacija se nije složila sa ovom odlukom.”
Znači, Njemačka, koja je izvršila aneksiju, odredila je KŠ, a mala grupa uzurpatora u Sarajevu se proglasila Savjetom bezbjednosti UN i tog KŠ navodno “zvanično imenovala za visokog predstavnika”. Niđe veze (kako to kažu klinci) ni sa Dejtonskim sporazumom, ni sa njegovim Aneksom 10, ni sa dotadašnjom praksom da visokog predstavnika potvrđuje Savjet bezbjednosti UN svojom rezolucijom.
Po njima – to je gotova stvar. A nije! Nepravo nije pravo, ma koliko se sarajevski ambasadori šepureći upinjali, samo su napravili nepotrebnu i nesprovodivu glupost, po kojoj niko nema pravo postupati, ni u BiH, ni šire. Zato što bi to bilo krivično djelo po zakonima koji važe u BiH i koje su donijeli nadležni parlamenti. Zato KŠ nije visoki predstavnik, već opasan lažov i prevarant. Zato je protiv njega podnesena krivična prijava tužilaštvu.
Uzburkane vode OHR-a
Po Aneksu 10. Dejtonskog sporazuma, visoki predstavnik strana potpisnica, a to su Republika Srpska, Federacija BiH, nepostojeća Republika BiH, zatim Srbija i Hrvatska, ima osoblje/personal/servis/poslugu. Baš tako piše samo u tri reda člana 3. Aneksa 10: “Visoki predstavnik će imenovati osoblje koje on bude smatrao potrebnim, a koje će pružati pomoć u izvršenju zadataka iz ovog sporazuma – Aneksa 10.” Pošto visoki predstavnik nije imenovan od strana potpisnica Aneksa 10, ovih dana “osoblje” šalje saopštenja kojima osuđuje, tumači, određuje. Humanost zahtijeva da takvi budu pelcovani protiv obijesne umišljenosti i smješteni u nadležnu ustanovu. Kao ilustracija bezobrazluka kojima prijete, samo nekoliko redova iz saopštenja koje štancuje “osoblje”:
“OHR će pažljivo pratiti ovu temu.” Iz OHR-a su takođe upozorili: “Službenici koji činjenjem ili nečinjenjem zanemare svoje zakonske dužnosti, kao i ove obaveze, snose ličnu odgovornost za svoje odluke i za posljedice takvih odluka. Oni trebaju biti svjesni da će ploviti u uzburkanim vodama”, poručeno je iz OHR-a.
Šta ćemo sa vladavinom prava?
Uspostava vladavine prava jedan je od ciljeva Programa pet plus dva. A kad smo kod vladavine prava kao evropskih, međunarodnih i svakojakih drugih principa i vrijednosti, u Ustavu BiH (Aneks 4. Dejtonskog sporazuma) piše: “Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu s vladavinom prava i ima slobodne i demokratske izbore.” Vladavina prava podrazumijeva ustavnost i zakonitost. To znači da zakone kojima se regulišu određene oblasti državnog i društvenog uređenja donose parlamenti na osnovu ustavom utvrđene nadležnosti koja se reguliše zakonom. Sve suprotno tome nema pravnu važnost, ništavo je i nepostojeće.
Vrhovni sud SAD ukida neustavne zakone
Ustav BiH, član 3.3. jasno i nedvosmisleno utvrđuje i obavezuje: “Sve vladine funkcije i ovlaštenja koje u ovom ustavu nisu izričito dodijeljene institucijama BiH, pripadaju entitetima.” Sve što je nametnuto od strane visokih predstavnika, sve što je izglasano u Parlamentarnoj skupštini entiteta, (a ne “BiH” kako godinama protivustavno i lažno pišu čak i na zgradi na Marijin dvoru), a nije izričito Ustavom BiH dodijelljeno nivou BiH, nije ni ustavno ni trajno. S obzirom na to da su Ustav BiH pisali američki pravnici iz Stejt departmenta i Ministarstva pravde, kao uzor su imali Ustav SAD kao složene države, što je išlo dotle da se čak doslovno prepisuju odredbe američkog Ustava. Tako je amandmanom 10. utvrđeno da “ovlaštenja koja Ustavom nisu data Sjedinjenim Državama, niti njime (Ustavom SAD) nisu uskraćena državama, zadržana su za pojedine države (50 država čine SAD), odnosno za njihov narod”. Američki Vrhovni sud koji ima status ustavnog suda, donio je odavno odluku po kojoj zakonodavna odluka (zakon) koja je u suprotnosti sa Ustavom, nije zakon. Samo ovo treba primijeniti na situaciju u BiH.
Nametnici
Idu putem krpelj i buva i sretnu KŠ i PIC pa uglas rekoše: “Zdravo kolege!” KŠ i PIC se zgledaše i priupitaše: “Kako smo mi to vaše kolege?” Krpelj i buva složno odgovoriše: “Pa i mi smo nametnici kao i vi i pijemo krv ljudima.”
Foto: rtrs.tv
Izvor: RTRS
