Ako rijetko gledate utakmice bez tiketa u ruci, vrlo je vjerovatno da imate problem. Takođe, ako radite nešto, a malo-malo provirujete u mobilni, možda ste već zavisni, a da i ne znate
Zavisnost od mobilnih telefona ne postoji kao zvanična zavisnost po mjerilima Svetske zdravstvene organizacije. Oni služe uglavnom za pristup internetu, a SZO je proglasila jedino zavisnost od video-igara kao zvaničnu bolest.
„Smatram da je to enormno veliki problem jer praktično od djeteta od dvije godine do odraslih i starijih ljudi od 70, 80 godina, praktično niko ne ispušta telefon iz ruke. Mislim da smo postali civilizacija koja u velikoj mjeri zavisna i da nemamo rješenje za to jer je virtuelni svet jako privlačan”, kazao je za RTS dr Ivica Mladenović načelnik Klinike za bolesti zavisnosti u Beogradu.
Onoga trenutka kada „navika” počinje da ugrožava naše funkcionisanje, kada zbog nje ne izvršavamo svoje redovne obaveze, kada đaci imaju problema u školi, kada se ljudi zadužuju da bi se kladili, zapostavljaju porodicu i društveni život, tog trenutka to postaje bolest, objašnjava dr Mladenović.
Pandemija zavisnosti od interneta
Po njegovom mišljenju, postoji pandemija zavisnosti od interneta. To znači da je pređen prag kada je moglo da se reaguje.
„Postoji zavisnost od interneta, skidanja sadržaja sa interneta, od praćenja sadržaja, od kupovine preko interneta, od seksualnih sadržaja preko interneta, od kockanja i od video-igara. Sve su to posebni tipovi zavisnosti, ali se bojim da će proći dosta vremena dok SZO ne prepozna svaki od njih”, smatra Mladenović.
Dodaje da, po njegovom mišljenju, u klasifikaciji bolesti zavisnosti postoji jedan licemjerni paragraf koji kaže da ukoliko zbog potrebe posla provodimo mnogo vremena za kompjuterom i na internetu, da se to ne klasifikuje kao problem.
„Kao psihijatar i psihoterapeut smatram da je to problem, jer nije normalno da neko provede 20 sati na internetu. Zapostavlja se porodica, koja je najugroženija u cijeloj ovoj priči. Problem je i što djeca od malih nogu upadaju u virtuelni svijet i postavlja se pitanje da li će oni ikada i zasnovati porodicu, jer im je virtuelni svijet dovoljan”, ističe Mladenović.
Postoje programi za liječenje bolesti zavisnosti i u njima se forsira porodična terapija. Polazi se od pretpostavke da ako je neko upao u problem, vjerovatno da je porodica makar malo doprinijela tome. Sistem jeste najodgovorniji i on bi trebalo da razvije mehanizme da smanji izloženost rizicima, ali ukoliko imamo sigurnost u porodici, sigurno nećemo razviti zavisnost.
Klađenje uglavnom muški problem
Klađenje pak, dodaje doktor, predstavlja višestruki problem. Klađenje je, uz aparate, najčešći vid kockanja i ima vrlo visok adiktivni potencijal. Veći adiktivni potencijal ima samo elektronski rulet. Problem klađenja je i u tome što je ono povezano sa interesovanjem za sport. Osim toga, tu je i jedan magijski deo koji je imanentan svim ljudima.
Jako je teško ukinuti i zabraniti klađenje jer ono postoji od pamtivijeka, od nastanka civilizacije. Podložniji su muškarci, i odnos pacijenata koji se javljaju na kliniku je trenutno sedam prema jedan u korist muškaraca, mada bi po statistici trebalo da bude dva, do tri prema jedan, navodi doktor.
U psihologiji čovjeka je da voli da rizikuje i da se kladi. Zabrane ne donose mnogo koristi, već samo kriminalizuju tu vrstu djelatnosti. Edukacija i podrška porodice, ali i povećanje životnog standarda, su jedini način da se ovome koliko toliko stane na put, smatra dr Ivica Mladenović.
Foto: glassrpske.com
Izvor: Glas Srpske
