Jesu li vas već uvjerili kako je gladovanje nova Birkin torba? Razmislite još jednom zašto se hrana nalazi na crnoj listi bogatih.
Poznajem dosta ljudi koji upražnjavaju post i, nevezano za način na koji poste, slobodno ih mogu podijeliti u dvije grupe: one koji poste iz vjerskih ili duhovnih razloga i one koji poste zbog gubitka kilograma. Ruku na srce, ova druga grupa vrlo često je zagriženija i fanatičnija od prve, te sklona da diet culture maskira “potragom za zdravljem”. Čast izuzecima, ali ova druga grupa je takođe sklonija smatrati da je hrana (ili određene grupe hrane) zlo koje treba izbjegavati uz obavezan dodatak raznoraznih suplemenata “dobijenih najnovijim tehnologijama”. Ta ista grupa obično je i više platežne moći… Gladovanje je postalo statusni simbol. Kad zbrojim dva i dva, čini se da su dobrostojeći ljudi kolektivno postali alergični na… žvakanje.
Ovo nije ništa novo. Kao što su izbori hrane usko povezani sa statusom, slijedi da takođe gledamo na određene tipove tijela kao ‘poželjnije’ od drugih. Društvo je orijentisano na rad i ostavlja malo vremena ljudima – posebno ljudima s niskim prihodima – da planiraju, kupuju i kuhaju zdravu hranu ili vježbaju. Ovo je ključni razlog zašto je debljina sada više povezana s klasom koja nema visoka primanja. Uprkos najboljim naporima pokreta ‘pozitivnosti tijela’, zapadna kultura i dalje veliča mršavost. To je trend koji je imao razoran uticaj na javno zdravlje – posebno od početka devedesetih – a u datom realnom okruženju ekstremnu mršavost nikada nije bilo teže postići.
Stvari su potpuno različite za elitu. Za početak, elita ne mora jesti hranu koja izaziva gojaznost uprkos tome što smo svi jednako okruženi istim reklamama za nezdravu hranu. Mega-bogati imaju resurse koji su im potrebni da postignu vitkost: pristup dobroj svježoj hrani, vrijeme, fitness stručnjake. Takođe, Ozempic se još uvijek prvenstveno koristi među bogatima, dok se “obični” dijabetičari moraju nositi s nedostatkom lijeka na tržištu.
Ipak, danas večere u skupim restoranima više nisu dovoljan pokazalac statusa. Klizav psihološki teren u ovoj eri ‘samo-optimizacije’: ne jesti sugeriše da je osoba na neki način ‘iznad’ osnovnih fizioloških potreba i da je postigla potpunu kontrolu nad svojim tijelom s povećanom sposobnošću za učinkovitost i fokus. Ovaj motiv zapravo je istorijski i imaju ga praktično sve religije, ali danas su najviši sveci novac i moć pa je i klasna dimenzija ove ideje najdominantnija. Dok je u stanu na Petoj Aveniji na Menhetnu, na primjer, odricanje od hrane sposobnost pokazivanja nedostatka potrebe za materijalnim dobrima (poput hrane) te sugeriše i društvenu transcendenciju, malo je vjerovatno da će pomodne dijete biti popularne u društvima gdje postoji nestašica hrane ili nesigurnost u vezi s hranom.
Ne znam kako vi, ali meni je i dalje gotovo potresno i izaziva ne mali bijes gledati slavne osobe koje otvoreno priznaju da poste 23 sata dnevno ili uzimaju šake pune različitih suplemenata umjesto uravnoteženog doručka. Ovo normalizuje i sankcioniše prakse koje bi u drugim kontekstima bile smatrane poremećajem ishrane. Kada su prehrambene navike ove vrste predstavljene kao ‘u ime zdravlja’, one su društveno prihvatljivije i teže ih je osporiti. Nažalost, ono što mi, kao društvo, smatramo “normalnim” i “nenormalnim” zavisi o kontekstu i uveliko se temelji na tome kako su neke prakse (u ovom slučaju ishrane) predstavljene.
Ne znam dokle više treba ponavljati da su ekstremne dijete em neučinkovite em opasne. Čini mi se da se borim protiv vjetrenjača. Ovaj trend zapravo nije o hrani ili zdravlju. On je način na koji nam bogati prikazuju svoje bogatstvo i status te se postavljaju iznad nas smrtnika koji se ponižavamo jedući, prenosi “Buro247“.
Foto: Pixnio
Izvor: Nezavisne
