Strah je primarna emocija koja nastaje usljed opažanja ili očekivanja stvarne ili zamišljene opasnosti ili ozbiljne prijetnje. To je urođena, genetički programirana reakcija na prijeteći ili bolan događaj. Panika je intenzivan doživljaj straha.
Opustošene prodavnice, zarobljenost u četiri zida, otkazivanje putovanja, kulturnih događaja, odlaganja stručnih skupova, proslava rođendana i vjenčanja za neka bolja vremena- neke su od nuspojava virusa korona u aktuelnim žarištima pandemije. Hoćemo li se na kraju svi morati samoizolovati, hoće li biti dovoljno hrane i lijekova roje se početna pitanja, ne zalazeći u crnje scenarije.
Pojava virusa korona u Kini i njegovo širenje zaokupili su pažnju stručnjaka, medija i opšte populacije. Iako je to donekle očekivano, u poslednje vrijeme posebno sa prvim zabilježenim slučajevima oboljelih kod nas, sve više se u medijima spominje kako su se proširili strah i panika među ljudima od moguće zaraze te smo bili svjedoci ili smo u medijima čitali o nepotrebnim ponašanjima kao što su masovna kupovina i stvaranje zaliha hrane, zaštitnih maski i sl., do neopravdanih napada na strane državljane ili ljude koji dolaze iz žarišta zaraze, direktno ili preko društvenih mreža.
Koliko su ljudi zapravo u strahu i koliki je nivo panike među stanovništvom trenutno zaključujemo isključivo na osnovu onoga što vidimo u svome okruženju, ali generalno jako je mali broj istraživanja koja govore o uticaju pandemija na mentalno zdravlje stanovništva.
Istraživanja su pokazala da postoji sklonost u precjenjivanju opasnosti od novih rizika, odnosno novih vrsta opasnosti. To znači da se više brinemo kada su u pitanju novi i do sada nama nepoznati rizici. Što manje znamo o određenoj prijetnji, rastu strah i osjećaj neizvjesnosti i bespomoćnosti, te se nerijetko javljaju ponašanja kojima se pokušava vratiti osjećaj kontrole (kupovanje i stvaranje zaliha hrane, kupovanje maski i zaštitnih sredstava i sl.).
Također, rizike kojima se osoba svjesno i dobrovoljno izlaže obično doživljavamo manjima za razliku od onih koji nisu dobrovoljni i nisu dostupni našoj kontroli, kao što je virus korona.
U primanju informacija mozak djeluje selektivno i veću pažnju pridaje lošim informacijama (broj oboljelih, umrlih…) a zanemaruje one dobre informacije (informacije o ozdravljenju).
Usljed preplavljenosti strahom, koji je donekle i očekivan i razumljiv u ovim situacijama precjenjivanje realnog rizika može dovesti do još intenzivnijeg straha i panike a oni do nepotrebnih ponašanja. Strah donekle pomaže da budemo oprezniji zbog mogućih izvora prijetnje i da povećamo brigu o svom zdravlju, ali panika u tome više šteti nego koristi.
Neka istraživanja u zemljama koja su imale iskustvo izbijanja epidemija zaraznih bolesti kao što su gripa, SARS i dr. pokazala su da se veliki dio populacije osjećao bespomoćno, uplašeno i zabrinuto, a nivo stresa i anksioznosti te uočeni rizik od zaraze pokazali su se povezani s usvajanjem mjera opreza (preventivnih mjera).
Kako bismo upravljali našim “doživljajem” rizika , a time i doživljajem straha evo nekoliko preporuka:
• Važno je prvo i osnovno pronaći, te pratiti provjerene i vjerodostojne izvore informacija. Istovremeno je važan kontinuitet i dosljednost informisanosti, ali ne pretjerano i stalno.
• Postaviti sebi nekoliko jednostavnih pitanja, kao što su: Postoji li razlog zbog koga mislim da sam ja lično u riziku od zaraze? Jesam li bio u kontaktu s mogućim slučajevima zaraze? Da li sam putovao u zemlje koje su zahvaćene pandemijom?
Takvim razmišljanjem smanjujemo mogućnost doživljaja rizika na nesvjesnom i instinktivnom nivou , odnosno racionalnije razmišljamo o mogućoj opasnosti.
• Razmisliti o tome koje su to mjere i načini, odnosno ponašanja kojima uspješno možemo doprinijeti smanjivanju rizika.Ove odluke je važno donositi na osnovu vjerodostojnih informacija stručnjaka. To uključuje i ponašanja vezana za načine na koje možemo zaštititi sebe, ali i druge ljude.
• Osvijestiti važnost brige o sopstvenom zdravlju i ulaganja u vlastito zdravlje te prihvatiti stilove života koji doprinose boljem očuvanju našeg zdravlja, uključujući bolju zaštitu od zaraznih i hroničnih nezaraznih bolesti.
Ukoliko je vaše dijete uznemireno ili ima strah razgovarajte sa djetetom i učinite da se od strane vas osjeća zaštićeno.
Ne zaboravite da ne reaguju svi jednako na situacije potencijalne prijetnje za zdravlje. Bez obzira na ozbiljnost i jačinu opasnosti, neki pojedinci bit će više, a neki manje uznemireni.
Reakcije na potencijalnu opasnost umnogome zavise i od strukture ličnosti.
Tako će anksiozni imati veći strah i više “paničiti”, “hejteri” će da kritikuju sve mjere koje su preduzete da se spriječi širenje virusa, a neki će jednostavno i dalje da se ponašaju jednako i pored svih upozorenja kako bi zapravo prikrili sopstveni strah.
I drage moje sugrađanke i sugrađani ne zaboravite- pandemija virusom korona se tiče svih nas. Širenje zaraze se neće zaustaviti uz pomoć čarobnog štapića!
SVI SMO ODGOVORNI!
Ukoliko imate preplavljujući osjećaj straha, paniku ili jednostavno nemate snage da se izborite sa vlastitim osjećanjima koja su u vezi sa aktuelnom pandemijom možete kontaktirati JZU Dom zdravlja Doboj Centar za zaštitu mentalnog zdravlja na br. telefona 053 490 327 od 7.00-15.00 h ili nam pisati na mail cmz@domzdravljadoboj.ba
dr Dejana Cocić-Hadžiibrahimović
specijalista psihijatrije
Centar za mentalno zdravlje
Foto: Facebook/JZU ”Dom zdravlja” Doboj
Izvor: JZU ”Dom zdravlja” Doboj
