“U Ritešiću je za Đurđevdan napadnuta kuća Novaka Popovića, koji je na kućnom pragu ubijen, preklan, udaren krampom u prsa, sa odsječenim polnim organom stavljenim u usta i drugim elementima genocidne ustaške kuhinje”, rekao je Mirko Stojčinović, član Udruženja “Branioci Doboja 2. maj 1992”.
DOBOJ, 2. MAJA /SRNA/ – Doboj danas obilježava Dan branilaca grada u znak sjećanja na 2. maj 1992. kada se srpsko stanovništvo odbranilo od hrvatskih i muslimanskih vojnih i paravojnih formacija koje su planirale da preuzmu vlast, kao što su već bile učinile u Brodu, Derventi i Odžaku, a cilj je bio da se spoje sa Zenicom.
Jedan od učesnika odbrane Mirko Stojčinović rekao Srni da se stalno vrši zamjena teza ko su oslobodioci, a ko branioci Doboja, te da su se za rat, kad se sagledaju istorijske dokumentovane činjenice, pripremali muslimani kroz paravojne organizacije “Patriotsku ligu” i “Zelene beretke”.
“Branioci ovog grada su njegovi stanovnici i kako će neko biti agresor u svom selu? Šta su imali da traže pripadnici 103. derventske brigade i 103. riječke brigade u mom selu Ritešiću? Šta su imali da traže u Johovcu? Šta su imali da traže pripadnici `Patriotske lige` i `Zelenih beretki?”, upitao je Stojčinović, koji je član Udruženja “Branioci Doboja 2. maj 1992”.
Prema njegovim riječima, odbrana Doboja imala je humani karakter po njegovo stanovništvo u pogledu vojno-bezjednosnog aspekta koji je prethodio 2. maju 1992. godine.
VOJNO BEZBJEDNOSNI ASPEKT DOBOJA U OKOLNOSTIMA NAREDBI GENERALA TAKOZVANE ARMIJE BiH SEFERA HALILOVIĆA I JERKA ZOVAKA
Stojčinović je naveo da su “Patriotska liga” i “Zelene beretke” uveliko vršile pripreme za borbene aktivnosti, iako je tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović na sve strane kukao kako muslimani nemaju oružje i da se ne spremaju za rat.
On je istakao da vojno-bezbjednosnu situaciju Doboju u okolnostima treba sagledati kroz naredbe generala takozvane Armije BiH Sefera Halilovića i generala vojske Hrvatske Jerka Zovaka.
“Halilović 25. februara 1992. godine u direktivi Glavnog štaba `Patriotske lige` saopštava da ove snage broje oko 120.000 naoružanih vojnika, potpuno su organizovani – od vodova, odreda do brigada, koje će vremenom porasti na 150.000 boraca kada im se pridruži oko 30.000 boraca aktivnih pripadnika MUP-a BiH”, ukazao je Stojčinović.
Stojčinović je ukazao na činjenice iznesene u knjizi “Rat u Bosanskoj Posavini 1992”, koju je napisao general vojske Hrvatske Jerko Zovak, koji navodi da je 25. marta 1992. godine formirana operativna grupa “Posavina” sa sjedištem u Bjelovaru za koordinaciju i dvije taktičke grupe – Orašje i Bosanski Brod za borbu u Posavini.
Stojčinović je naveo da Zovak u knjizi, između ostalog, navodi da su za borbena dejstva uveliko bile organizovane i spremne sedam brigada Hrvatskog vijeća odbrane, među njima 103. derventska, 101. i 108. brodska, regularne oružane snage Hrvatske poput riječke, samostalne bojne Koraće i Svilaj.
On je rekao da je hrvatska strana 29. marta razmatrala rušenje mosta u Johovcu između Dervente i Doboja i da je taj most neposredno nakon toga i srušen.
“Derventska 103. i riječka 108. brigada, čije je sjedište bilo u Komarici, neposredno uz dobojsko naselje Ritešić, uspostavile su komunikacijski pravac Bosanski Brod-Johovac s ciljem da u potpunosti zatvore komunikaciju Doboj-Modriča i da, kako su naveli, vojne snage na Vučijaku prebace na lijevu stranu rijeke Bosne i očiste je”, izjavio je Stojčinović.
On je istakao da je dalji razvoj situacije na tom području i potvrdio da su te dvije hrvatske brigade uspješno i sprovele zacrtane zadatke, na štetu srpskog naroda tog područja.
“U Ritešiću je za Đurđevdan napadnuta kuća Novaka Popovića, koji je na kućnom pragu ubijen, preklan, udaren krampom u prsa, sa odsječenim polnim organom stavljenim u usta i drugim elementima genocidne ustaške kuhinje”, rekao je Stojčinović.
Stojčinović je napomenuo da to spominje zbog stalne zamjene teza o tome ko je agresor.
“Kako Srbi mogu biti agresor u selu Ritešić, gdje smo rođeni, sa precima koji su vijekovima na tom području, a gdje su došli vojnici iz Rijeke i naše Ritešićane katoličke vjeroispovijesti prethodno odveli na bezbjedno mjesto kod Zagreba, dok su do temelja spalili srpske kuće, ubivši devet civila Srba”, naveo je Stojčinović.
DOBOJ POČETKOM APRILA BIO OKRUŽEN I U BLOKADI
Stojčinović je napomenuo ukazao da je Doboj već početkom aprila 1992. godine sa svih strana bio okružen i u blokadi.
On je naveo da su sa sjevera bile jedinice regularne vojske Hrvatske, Hrvatskog vijeća odbrane i Zbora narodne garde, u namjeri da prekinu komunikaciju sa Srbijom i drže taj dio Srpske u okruženju, što im je i polazilo za rukom sve do čuvene operacije “Koridor”.
“Više od 20 raznoraznih brigada iz Hrvatske bilo je u Posavini. Spomenuću samo neka mjesta Bjelovar, Vinkovci, Požega, Vukovar, Virovitica, Velika Gorica, Duga Resa, Našice, Koprivnica, Stara i Nova Gradiška, Dugo Selo, Rijeka”, naveo je Stojčinović.
Već početkom aprila neprijatelj ruši most na rijeci Foči u dobojskom naselju Johovac, postavlja barikade i kontroliše prolaz kroz Johovac, a nedugo zatim i potpuno blokira kretanje.
Prema njegovim riječima, sa sjeveroistočne strane ili sa desne strane rijeke Bosne kod Grapske, nalazile su se snage “Patriotske lige” ranga bataljona s dijelom snaga u naselju Kotorsko, koji se uvezao sa jedinicama Hrvatskog vijeća odbrane.
“Koliko su Srbi tada bili spremni govori podatak da su hrvatske snage smještene u Johovcu i Kotorskom nesmetano prelazile u izviđanje na Trebavskog strani, i u jednom od njih zarobili i uhapsili više civila koji su obrađivali svoje njive u Bušletiću”, istakao je Stojčinović i naglasio da je sve već tada ukazivalo na ozbiljnost njihovih namjera.
Sa istočne strane, Doboj je bio u potpunosti blokiran iz pravca Tuzle, dok je južni dio grada blokiran već kod mosta na rijeci Usori i onemogućena komunikacija prema Sarajevu.
“Ako se ima u vidu da se sa južne strane na grad naslanjaju naselja sa hrvatskim predznakom poput Maknjenovac i Miljkovac, Ularice, Sivša, Alibegovci, gdje je dejstvovala brigada Hrvatskog vijeća odbrane – Doboj je bio u totalnom okruženju”, ukazao je Stojčinović.
PRILIKE I STANJE UNUTAR GRADA
Opisujući okolnosti po grad, Stojčinović je podsjetio da je situacija bila mnogo katastrofalnija, navedeći da su prvo “Zelene beretke” i “Patriotske lige” naoružane lakim pješadijskim naoružanjem stidljivo stavljati barikade na pravcu Putnikovog brda i kasarne JNA da bi se sprečavala komunikacija između njih i sa centrom.
“Te barikade su u početku bile samo u noćnim satima i protočne, međutim vremenom su se sve više spuštale ka centru grada, a prolaz kroz njih bio komplikovaniji, složeniji i neizvjesniji”, prisjeća se Stojčinović,
On je podsjetio da muslimani na području Čaršije već od aprila 1992. godine zaustavljaju svaki oblik kretanja srpskog stanovništva, čak i onih koji žive na tom području.
Prema njegovim riječima, u više navrata pripadnici “Patriotske lige” i “Zelenih beretki” su u noćnim časovima upadali u dobojsku Bolnicu, krećući se hodnicima nisu činili zločine, ali su ukazivali na ozbiljnu namjeru da kontrolišu ovu ustanovu.
Po pitanju regularnih oružanih snaga, Stojčinović je istakao da su tada u kasarni u gradu bile smještene jedinice JNA koje su se početkom marta 1992. godine osipale po nacionalnoj osnovi i osim komandanta, koji je bio musliman, vremenom su većinu vojnog sastava činili Srbi.
“U Centru službe javne bezbjednosti Doboj djelovala je dvostruka komanda. Jedna regularna, od legalno izabranog rukovodstva Centra službi bezbjednosti, a druga paravojna formacija sa sjedištem u tadašnjem trgovinskom preduzeću `Izbor Doboj` gdje su stizale sve naredbe i depeše linijom Stranke demokratske akcije i njenih oružanih formacija `Patriotske lige` i `Zelene beretke`”, naveo je Stojčinović.
KONFLIKT I DEBLOKADA GRADA
Stojčinović je naveo da je u takvoj jednoj situaciji došlo i do značajnijeg konflikta u selu Grapska, kada je na jednoj od barikada uhapšeno više lica iz Doboja, među njima i aktivni pripadnik JNA major Milovan Stanković, koji su nakon višečasovnih pregovora pušteni, ali je to Srbima bio signal da se nešto mora raditi.
“Bezbjednosni podaci ukazivali su i na ubrzane aktivnosti muslimanskih snaga u Maglaju i Gračanici s ciljem podrške snagama `Patriotske lige` i `Zelenim beretkama` u Doboju koje je trebalo da se grupišu na lokalitetu Čaršije u noći sa 5. na 6. maj, te već 7. maja i da zauzmu grad”, izjavio je Stojčinović.
U tim okolnostima, priča Stojčinović, Srbi se svjesni izazova i opasnosti odlučuju da preduprijede napad i 2. maja kreću sa deblokadom grada preuzimajući punktove od značaja za funkcionisanje uz javni poziv svim narodima da su dužni da u roku od 24 časa predaju naoružanje.
“Na taj poziv se, po kasnijim saznanjima, stanovništvo, uglavnom muslimani, jednim velikim dijelom iselilo ka jugoistoku, pravcem Putnikovog brda, dok se veći dio zadržao u gradu sve do 1995. godine kada je došlo do sloma i pada teritorije Ozrena”, naveo je Stojčinović.
On je naglasio da tokom deblokade Doboja “staklo nije slomljeno” i nije bilo žrtava sve do pokušaja ovladavanja širim rejonom grada, odnosno na Prisadama, koju su držale oružane snage Hrvatskog vijeća odbrane.
Prema njegovim riječima, dalje oslobađanje Doboja išlo je u pravcu Johovca i Kotorskog kako bi se prodrlo do odsječenog Vučijaka, na kojem su se već vodile žestoke borbe.
PREKRETNICA ZA DOBOJ – 2. MAJ 1992. GODINE
Stojčinović je rekao da su nakon deblokade Doboja stvoreni uslovi za formiranje prvih srpskih oružanih borbenih formacija, istakavši da se Vučijačka brigada formira tek 28. maja, dok su do tada srpska naselja tog kraja već uveliko bila spaljena od muslimansko-hrvatskih snaga.
On je rekao da grad od 2. maja 1992. godine, pa sve do kraja Odbrambeno-otadžbinskog rata, djeluje odbrambeno protiv nadiranja snaga Zeničkog i Tuzlanskog korpusa takozvane Armije, BiH kojima je ratni cilj bio da se spoje u Doboju.
“S humanog aspekta, Doboj od maja postaje utočište za više od 30.000 etnički protjeranog srpskog stanovništva od Zenice dolinom rijeke Bosne, od Tuzle dolinom rijeke Spreče, kao i Broda, Odžaka, Dervente”, izjavio je Stojčinović.
GRAD DOBOJ NESELEKTIVNO GRANATIRAN
O ratnim namjerama koje su muslimani i Hrvati imali za Srbe u Doboju, Stojčinović kaže da ukazuje i ploča u Parku narodnih heroja postavljena u pomen 99 poginulih i 399 teško ranjenih civila, koji su stradali tokom artiljerijskog djelovanja sa položaja takozvane Armije BiH iz pravca Doboj-Juga i Doboj-Istoka.
Za to ubijanje civila, dodao je, još niko nije odgovarao, uprkos dostavljenim optužnicama Tužilaštvu BiH.
Prema njegovim riječima, tokom granatiranja grada, koji nije imao elemenata vojnog cilja, stradali su civili ne samo srpske nacionalnosti.
DOBOJ – GRAD HEROJ
Stojčinović tvrdi da su grad Doboj u Odbrambeno-otadžbinskom ratu branili branioci Doboja, odnosno njegovo stanovništvo, uključujući i muslimane i Hrvate, dakle niko sa strane.
On je rekao da je tokom ratnih sukoba u ovom gradu živjelo više od 5.000 muslimana, da nije bilo organizovanog nasilja nad njima, izuzev pojedinačnih slučajeva čiji počinioci i pojedinačno snose odgovornost.
Dan branilaca Doboja – 2. maj danas će biti obilježen u dobojskom naselju Lipac, odakle je srpsko stanovništvo prije 31 godinu krenulo u odbranu grada od hrvatskih i muslimanskih vojnih i paravojnih formacija.
Skupština grada Doboja donijela je odluku da 2. maj bude proglašen za datum od važnosti za ovu lokalnu zajednicu.
Pripremio: Aleksandar Lukić
Foto: rrtvdoboj.org
Izvor: SRNA
