DOBOJ – Ukoliko nekom od Dobojlija zatreba čišćenje dimnjaka, u pomoć će morati da pozove nekog od dimnjačara iz susjednih lokalnih zajednica, jer u ovom gradu niko ne želi da radi taj posao.
Najbliži dimnjačar im je u Stanarima, naime Radomir Stevanović već četvrtu godinu penje se na krovove stambenih objekata i uklanja nečistoće nastale sagorijevanjem u šporetima, kotlovnicama i pećima.
Za ovaj posao, kaže, odlučio se sasvim slučajno i nije se pokajao što je obukao dimnjačarsku uniformu.
“Imao sam jedan dimnjak koji mi je nekada pravio probleme, dolazio je komšija da ih riješi i tada sam se odlučio na ovaj posao. Prvo sam išao kod dimnjačara da vidim kako ide posao, kasnije sam završio kurs u Banjaluci”, priča Stevanović za “Nezavisne”.
Ovog dimnjačara možete sresti i u Derventi, Prnjavoru, Gradišci, Banjaluci i Laktašima.
Kada izađu na teren, dimnjačari često u odžacima nađu svašta, a zna se desiti da to ne bude jedina intervencija.
“Nalazio sam svašta, od čekića, givikta, do sjekirica onih malih, nema čime ljudi ne čiste i to ostane pa onda idemo na intervenciju vađenja. A imali smo vađenje mačke i mačića iz oluka. Upali su pa smo morali da ih vadimo. Nisu mogli pasti dolje do kraja, nego su ostali u onom horizontalnom dijelu”, ispričao nam je Goran Stojić, dimnjačar iz Prijedora.
Sve manje je onih koji žele da se bave ovim poslom, ističe Neđo Milić, dimnjačar iz Prnjavora, jer mladi ne žele da su na vrućini, na hladnoći, ne žele da se isprljaju i da im je posao težak, a potrebe za odžačarima ima.
U BiH ih, kako saznajemo, ima tek 35.
“Jedna osoba može očistiti 2.000 dimnjaka godišnje, a Prnjavor ima 6.000 domaćinstava, svako ima bar po jedan dimnjak. I Derventa ih ima 5.000-6.000”, kaže Milić.
Zanat polako izumire, mišljenja je i Selim Ekmekčić, predsjednik Udruženja dimnjačara BiH, te bi trebalo donijeti odgovarajuće odluke na osnovu kojih bi se znalo ko ga može raditi i gdje se za njega školovati.
“U Banjaluci imate kurs, a u Širokom Brijegu dvije škole. U Sarajevu ima škola u koju nikada još nijedan polaznik nije krenuo na redovnu nastavu, jer nema zainteresovanih. Dimnjačari bi trebalo da imaju beneficirani radni staž, jer mi radimo na visinama, i to je ranije bilo regulisano zakonom, ali od devedesetih godina prošlog vijeka to ne postoji”, navodi Ekmekčić.
On dodaje da bi, s obzirom na to da je ovo tradicionalni zanat, dimnjačari trebalo da imaju olakšice.
Novinar: Sanja Čakarević
Foto: nezavisne.com/Ilustracija
Izvor: Nezavisne
