BRANKO VAJIĆ – UČITELJ I PROSVETITELJ
1919 – 1989
Uvod
Dana, 14. maja 1989. godine, u 70. godini života, nakon duge i teške bolesti prestalo je da kuca plemenito srce Branka Vajića, čestitog čovjeka, dugogodišnjeg zaslužnog kulturno-prosvjetnog i pedagoškog radnika, direktora u penziji Osnovne škole „Mitar Trifunović Učo“ u Gračanici, saradnika Muzeja istočne Bosne Tuzla i počasnog člana Društva muzejskih radnika Bosne i Herzegovine.
Ovako počinje tekst koji je Dr. Salih Kulenović publikovao u „In Memoriam“ povodom smrti Branka Vajića 1989. http://muzejibtuzla.podkonac.org/wp-content/uploads/sites/7/2014/10/04-1991-In-Memoriam.pdf. Kulenović nastavlja svoje izlaganje detaljima iz Brankove biografije, o njegovom doprinosu u području vaspitanja i obrazovanja, arheologije, hidrologije, etnologije, geologije i zaštite prirode.
Pored Kulenovićevog teksta ime Braka Vajića se pominje u nekoliko publikacija lokalnog značaja. Te publikacije nisu imale za cilj predstaviti Branka, pa se iz njih ne može dobiti predstava o Brankovoj ličnosti. Izuzetak su, ipak, dva priloga u kojima njihovi autori, svaki iz svog ugla, donose dosta korisnih podataka o Branku Vajiću, jednoj osebujnoj ličnosti koja ne zaslužuje da ode u zaborav;
Prvi: Edin Šaković,Povijesni pregled arheoloških istraživanja u okolini Gračanice, Gračanički glasnik br. 23 (2007), 64-80; http://www.gracanickiglasnik.ba/wp-content/uploads/2013/01/Pages-from-gg23-9.pdf
Drugi: Prof. dr. Omer Hamzić, Likovi zavičaja: Branko Vajić–Čiča, Gračanički Glasnik br. 27(2013), 67-72; https://gracanickiglasnik.ba/wp-content/uploads/2013/01/Pages-from-gg27-8.pdf
Rad Edina Šakovića donosi kraću biografiju Branka Vajića i daje solidan pregled o Brankovm angažovanju i zaslugama u oblasti arheloških istrživanja. Iz ovoga rada sam preuzeo dve slike koje govore o tom angažovanju.
Rad profesora Omera Hamzića odstupa od svih drugih, ne samo po naslovu, nego i po sadržaju. U ovom radu Hamzić daje detalje iz života i rada Branka Vajića, te ističe njegove inicijative i zasluge na više područja, a posebno kao prosvetitelja i općenito čoveka nemirnog duga. Iz ovoga rada sam preuzeoo toliko detalja da se dr. Hamzić, bez ograničenja, može smatrati koautorom rada koji čitate. Ti se detalji mogu razumeti, samo ako se zna da je Branko Omerov nastavnik u osmogodišnjoj školi u Gračanici. Po mom sudu, rad dr. Hamzića je tako kvalitetno i korektno napisan da ga obavezno treba detaljno proučiti ako se želi razumeti Brankovo pedagoško angažovanje u školi i njegove vanškolske aktivnosti.
Moj rad, koji je pred Vama, dotiče samo neke detalje iz života i rada Branka Vajića sa ciljem, da se ovaj neumorni inicijator i realizator ne zaboravi kod onih koji su ga poznavali i predstavi onima koji ga nisu poznavali. Dakle, izvori informacija su uzeti iz publikacija pouzdanih autora, Profesor Omer Hamzić mi je pružio svestranu podršku od posebnog značaja koja je znatno uticala na strukturu i sadržaj ovog rada.
Mesto rođenja i roditelji
Branko Vajić je rođen je 09. 09. 1919. godine u selu Osojnica (Slika 1) na Ozrenu (tada Opština Maglaj). Tu je proveo djetinjstvo i ranu mladost.
Brankov otac, Đuro Vajić, bio je privatni namještenik;
Brankova majka, Jovanka Vajić (rođ. Mitrović), domaćica, potiče iz Striježevice, zaseok Mitrovići, preko puta sela Potočani.
Školovanje i vojni rok
Branko je pohađao Građansku školu u Doboju (počela sa radom 1927 godine), a potom nastavio školovanje u Željezničkoj radionici u Sarajevo, koja je bila neka vrsta zanatske škole. U Sarajevu se upoznao sa političkim strujanjima u Evropi, pa je 1936, tražio da ide u Španiju, da podrži ideje španske Republike. To mu nije uspjelo. Nešto kasnije otišao je na odsluženje vojnog roka u Artiljerijski tehnički zavod u Kruševcu, odakle se neposredno pred Drugi svjetski rat vratio sa činom narednika.
Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata i dizanja ustanka na Ozrenu, krajem avgusta 1941. godine, Branko se uključio u ustaničke redove. Tu mu je vrlo brzo poverena odgovornost komandira čete. Početkom 1942. godine teško je ranjen (pluća, noge, ruke). Posle lečenja, vratio se u jedinicu gde je uglavnom obavljao civilne zadatke. Sticajem okolnosti našao se na dužnosti komesara bolnice valjevske vojne oblasti gde je ostao do kraja rata. Demobilisan je 15. 8. 1945. godine.
Nastavak školovanja i zaposlenje
Neposredno posle demobilisanja, upisao je, u 26. godini života, učiteljski tečaj u Tuzli, koji je završio 21. 4. 1946. s odličnim uspjehom. Po okončanju tečaja, raspoređen je na službu učitelja u Narodnu osnovnu školu u Boljaniću. Tu se vjenčao sa učiteljicom Miroslavom (Mirom) Fuki iz Bijeljine, koja mu je kasnije rodila dva sina (Vladmir i Mirko) i kćerku Ozrenku; Mira mu je bila životna saputnica do kraja života, radila je sa njim u osnovnoj školi u Gračanici. Tokom 1946. godine vanredno je položio sve ispite i stekao diplomu Učiteljske škole u Tuzli.
Početkom školske 1948/49 godine prešao je na rad u tek otvorenu Državnu realnu gimnaziju u Gračanici (redovna nastava počela je 1. 10. 1948.), koja će nakon više promjena u oblasti školstva, od 1. 9. 1956. godine raditi kao puna osmogodišnja škola. Branko je radio kao nastavnik matematike do 1959. godine, kada je prihvatio dužnost direktora te škole. Od tada će škola nositi ime radničkog tribuna i predratnog narodnog poslanika Mitra Trifunovća Uče (Slika 2)
i bio dugogodišnji direktor
Školska zadruga
Pod Brankovim upravljanjem škola je postigla znatne uspehe, a to mu je donelo status pedagoškog savetnika. Potpuno se posvetivši poslu, Branko nije imao ni radnog, niti slobodnog vremena. Osim uspešne organizacije nastave, svojim posebnim metodama razvijao je van-nastavne aktivnosti u koje je nastojao uključiti sve učenike, naročito starijih razreda. Cilj mu je bio pokazati da se dobar uspeh u školskoj klupi mora prepoznati kroz praktičan rad. U ovoj kombinaciji je uočio uspešan vaspitno-pedagoški metod oblikovanja – od deteta do budućeg čoveka. Interesantno je pomenuti, da struktura obrazovanja u nekim naprednim evropskim zemljama kombinuje praktično i teorijsko stecanje znanja kao osnovu formiranja kompetentnog čoveka. Ovo je u skladu sa Brankovom pedagogijom.
Primenjujući svoj vaspitno-obrazovni metod, osnovao je radionice opštetehničkog obrazovanja koje su bile dobro opremljene raznim alatima, od stolarskog do bravarskog. Praktično obrazovanje se odvijalo pod okriljem školske zadruge koja je obuhvatala štampariju, ribnjak, parcelu za poljoprivredne eksperimente i šumariju. Škola je bila unikat i primjer za ugled, pa se još uvek spominju brježuljci oko Gračanice, koje je pod okriljem ekologije pošumio direktor Vajić sa svojim đacima. Time je razvijao i jačao ljubav mlade generacije prema prirodi. (Organizacija „Mladi gorani“). Starija generacija Gračanlija jedan takav bežuljak istočno od grada i sada zovu „Učin gaj“.
Brako je želeo da se na pošumljenjem brdu izgradi vidikovac, da „upristoji“ okolinu u kojoj je živeo, kaže autor originalnog teksta, profesor Hamzić. Ta pošumljena brda su još uvijek za mene (prof. Hamzić) najveći ekološki poduhvat u historiji Gračanice. Poređenja radi pomenimo da se danas pošumljavanjem doprinosi održivosti kvaliteta životne sredine i proizvodnje obnovljivih izvora energije, što je u skladu sa Brankovim pogledima na zaštitu prirode iz polovine prošlog stoljeća.
Ispunio je uslove i službeno otišao u mirovinu 1973. godine. Ali nije mirovao. Naprotiv!
Branko – prosvetni radnik i prirodnjakU školi je predavao matematiku, a van škole Brankova ljubav bila je historija, posebno starija prošlost, arheologija i geologija. Sa svojim đacima stvorio je bogatu i zanimljivu arheološku i etnološku zbirku, marljivo skupljao stare slike i predmete, rukopise itd. Sjećam se (prof. Hamzić) da su dugo vremena u holu njegove škole pažnju posjetilaca privlačile tri ili četiri staklene vitrine, pune tih predmeta.
Time počinje stvaranja zavičajne muzejske zbirke u Gračanici, čija će se realizacija pokazati kao nedovršeni san ovog neumornog entuzijaste i prosvjetitelja. Rezultati njegovih arheoloških istraživanja na području Gračanice kao trajna kulturna tekovina ovog kraja, temeljno su obrađeni u naučnim radovima stručnjaka Muzeja istočne Bosne (Slika 3) iz Tuzle, a kasnije i drugih stručnjaka sa područja arheologije i prahistorije. (vidi: Edin Šaković, 2007, citirano u Uvodu). Iako po zanimanju nije bio ni arheolog, niti historičar, već nastavnik matematike, Brankovo interesovanje je najvećim dijelom bilo vezano za najstariju prošlost njegovog zavičaja. Znatiželja za prošlošću odvela ga je u neolitsko doba sjeveroistočne Bosne i u doba srednje i mlađe Vinčanske kulture, Slika 4.
Branko je 1974. imenovan za predsednika Odbora za formiranje zavičajne muzejske zbirke u Gračanici, a narednih je godina bio rukovodilac te zbirke u nastajanju. Na osnovu dosta oskudnih izvora o Brankovom angažovanju u oblasti arheologije, može se ipak zaključiti da je znatno doprineo sagledavanju važnosti i razumevanju (pa i popularizaciji) arheologije na području između Doboja i Tuzle, a posebno na području opštine Gračanica. Njegove su savete usvajali i naučnici profesionalno vezani za arheologiju. Omer Hamzić se seća da je za novosagrađeni motel, u blizini neolitskog lokaliteta Korića Han u južnom dijelu grada Branko predlagao naziv „Neolit“. Stiče se dojam da mu je važna bila činjenica: Ko ne poznaje prošlost, neće imati budućnost.
Izvori mineralne vode
Branko nije ograničio svoje interesovanje na područje arheologije, nego ga proširuje i na druga srodna područja, a posebno na područje hirdologie, pri čemu obuhvata izvore kisele i mineralne vode u široj okolini Gračanice, (Slika 5). Kroz te aktivnosti inicirao je istraživanja termomineralnih voda kao jedinstvenog prirodnog resursa na opštini Gračanica. Određivanje izdašnosti izvora termo-mineralnih voda i organizovanje arheoloških istraživanja kao i prikupljanja ostataka materijalne kulture prošlosti za zavičajnu muzejsku zbirku u Gračanici predstavljaju centar interesovana Brankovog volonterskog angažovanja i nakon odlaska u mirovinu.
Priznanja: Za svoj rad Branko je dobio mnoga visoka priznanja i odlikovanja, od kojih pominjemo: Orden za hrabrost, Medalju za hrabrost, Orden zasluga za narod, Orden bratstva i jedinstva, Orden rada sa zlatnim vencem, Orden rada sa srebrnim vencem, Zlatnu spomen-plaketu opštine Gračanica i mnoga druga.
Slika 7 pokazuje Branka u društvu sa dr. Rozom Papo, veoma poznatom partizanskom ljekarkom, verovatno iz vremena njegovog aktivnog rada u prosveti.
Zaključak
Kao dugogodišnji učitelj i direktor nekadašnje Osnovne škole “Mitar Trifunović Učo” u Gračanici, Branko je znatno doprineo razvoju sredine u kojoj je delovao. U okviru svoga pedagoškog rada nastojao je kod učenika razviti radne navike formiranjem đačke zadruge, pošumljavanjem goleti i drugim radnim aktivnostima. U tome je potpuno uspeo. Voleo je svoje đake a oni su ga izuzetno poštovali. Brankovi su đaci pošumili znatan deo površine brežuljaka iznad Gračanice, koji su i danas bogati odraslim crnogoričnim drvećem.
Van domena škole Branko Vajić se znatno angažovao na razumevanju i očuvanju prirode. Iako je njegovo delovanje lokalnog obima, njegove ideje imaju mnogo širi značaj i karakter vizionara. Svojim angažovanjem Branko je znatno doprineo razumevanju među ljudima višenacionalne sredine, bez obzira na njihovu versku pripadanost.
Cilj mog rada je da podsetimo – posebno mlade generacije – na vaspitne i pedagoške doprinose Branka Vajića i da ukazujući na njegov primer doprinesemo boljem razumevanju prirode i očuvanju životne sredine. Svakodnevna potrošnja prirode je ogromna, štete su nenadoknadive, procesi nepovratni. Branko je uočio konflikt neuravnoteženosti između potrošnje i proizvodnje prirode, pa je u okviru svojih mogućnost, na svoj način, tražio odgovor na pitanje kako uskladiti ta dva protivrečna toka.
Zahvalnost
Prof. dr. Omer Hamzić je podržao inicijativu o stvaranju ovog rada i pružio neograničenu pomoć u toku njegovog nastajanja.
Tekst napisao i uredio
Jovan Mitrović, Štutgart, SR Njemačka
Foto: Jovan Mitrović
RTV Doboj
