Čarls Bukovski je njemačkog porijekla, i prvih jedanaest godina života je proveo u Njemačkoj. Ovaj migrant je u SAD slavu stekao kao pisac, sedamdestih i osamdestih. Njegove knjige su bile najčešće kradene u SAD.
Hajnrih Karl Bukovski, rođen je 16. avgusta 1920. u Andernahu kao jedino dijete bračnog para Katarine Fet i Henrija Hajnriha Bukovskog. Majka je švalja iz tog malog mjesta, blaga osoba, okruglog lica i velikih očiju.
Otac je Amerikanac iz Pasadene u Kaliforniji, porijeklom Nijemac i narednik američke vojske. Nakon što je služio kao okupacioni vojnik u Njemačkoj, osniva građevinsku firmu i bankortira. Otac je grubog izgleda i karaktera. Često ga je tukao.
Porodica se 1923. seli u SAD u Baltimor. Jedanestogodišnji Čarls ili Henk kako su ga zvali, govori engleski s njemačkim akcentom, djeca ga maltertiraju. 1924. – selidba u Los Anđeles.
Čarls je u 5. razredu oslodođen nastave – zbog akni koje su ostavile trag na njeogovom licu za cio život. Bukovski čita: Hemngveja, Sinklera Luisa, Šervuda Andersona, Džon Dos Pasosa, D.H. Lorensa…
Kasnije se upisuje na fakultet, prekida studije i seli se po Americi radeći razne poslove.
Dok je vozio kola hitne pomoći, 1942 u San Francisku upoznaje se sa klasičnom muzikom. I to mu ostaje ostaje za cio život – kao akne, piše Dojče Vele.
Bajrišer rundfunk: “Bukovski je pisao lake ruke i suvim humorom o užasu banalnog, o lošem seksu, o lakim ženama, konjskim trkama, bijednim poslovima, radostima pijanstva.
Čudno da ga nije zanimala rok muzika, džez ili bluz, već klasična muzika, Betoven, Čajkovski i Maler, djela bijelih starijh muškaraca, čija muzika opterećena patosom funkcioniše kao mašina glorifikacije i uzvišenosti.
Bukovski je bio stariji od buntovnih studenata 70-ih. Znao je šta dolazi. U svakom slučaju, ti njegovi mladi obožavaoci divili su se njegovim lakonskim rečenicama o banalnoj stvarnosti.
Kad bi nacvrcan sjeo za pisaću mašinu, u pozadini se čula klasična muzika. Njegove čudesno jednostavne, jasne rečenice, govore o postojanju bez ikakve nade, bez neke vizije, kako to ljudi danas vole da kažu, o životu koji se odvija na samom dnu materijalističkog svijeta.
Uprkos mizantropiji, njegovi su tekstovi uvijek prepuni nježnosti prema drugima. Američki egzistencijalista Bukovski spada u red s Hamsunom i Seline. I u budućnosti će imati čitaoce, to bi trebalo da je jasno”.
“Bukovski je radio i u pošti, sortirao je i raznosio pisma i o tome napisao svoj prvi roman “Čovjek sa kožnom torbom”, koji se smatra klasikom andergraund literature, mada se radi samo o poštaru pijanci koji zbog bezovljnosti propada u svakoj oblasti svog života. Ali je svjestan da ne mora da se plaši nekih ozbiljnih posljedica. Bijeli Amerikanci 70-ih godina nisu znali za egzistencijalne strahove” piše Velt.
Dojčlandfunk kultur: “S godinama je proza i poezija Bukovskog postajala svedenija, kao da nije htio da gubi vrijeme. Izbacio je sve što je smatrao balastom. Sve češće je pisao prijateljima o svom lošem zdravlju i rekao da se ne plaši smrti. Dvije godine pred smrt, priznao je da slavu i bogatstvo ne treba prezirati, ali je čeznuo za starim vremenima kada je još bio nepoznat. Na pitanje o tajni njegovog uspjeha odgovorio je: To je bio samo naporan rad, iz dana u dan i pritom osjećaj sreće”.
Često su ga optuživali da je trivijalni pisac, da je pisao samo o seksu i pijanstvu, i da bio seksista. Njegova slika žene bila je prilično tradicionalna. istovremeno ga je pokret šezdestosme obožavo. Bukovski je iznad svega, bezvremenski jer su njegove teme bezvremenske i pogađaju sve, u svakom društvu.
O sebi je jednom rekao:
“Predstavljaju me hrabrijom i talentovanijom nego što sam bio. Preuveličava se … ljudska rasa sve preuveličava, svoje junake, svoje neprijatelje, svoj značaj”.
Na pitanje o smislu života, on je u jednom intervjuu odgovorio: “Sranje – slijedeće pitanje.”
Berlinski taz piše da mu je časopis za literaturu posvetio posebno izdanje. Radi se o časopisu Drecksack, što bi u slobodnom prevodu bilo ološ i u čijem podnaslovu piše – čitljiv časopis za književnost. “To bi se dopalo Bukovskom koji nije volio ni čaospise za literaturu niti književne večeri. Čaospis izdaje Florijan Ginter, dobar poznavalac Bukovskog čija knjiga “Notes od a Dirty Old Man. Čarle Bukovski od A do Š” izlazi ovih dana”, piše taz.
Autor članka u Bildu Piše da je i dan danas ljut na Bukovskog jer je samo jednom bio u svom i autorovom rodnom mjestu Andernahu, gradiću na Rajni sa 25 000 stanovnika.
“Još sam išao u školu, nekoliko minuta hoda od kuće u kojoj se rodio, kada je Bukovski 1977. objavio svoju “Fuck Machine”. Apsurdne priče o 12 letećih majmuna koji zapravo ne žele da kopuliraju, i o profesoru iz Hitlerove Njemačke koji je poslije rata izmislio savršenu Fuckmmaschine za Amerikance.
Godine 1978, kada je zbog književne večeri došao u Njemačku, kancelar je bio Helmut Šmit, a selektor fudbalske reprezentacije Helmut Šen.
Iza nas je bila nezapamćena zima, mislili smo da ćemo se udaviti u snijegu. Bukovski je došao u Andernah i bio zaprepašćen poplavom izlivene Rajne koju je poslije opisao u knjizi o toj posjeti Njemačkoj.
Lijepa vila u kojoj je proveo prvih jedanaest godina bila je neko vrijeme bordel – Bukovskom bi se to dopalo.
A njemu posvećena ploča kod te vile je obično prilično posrana. Da golubovi to ne rade dobrovoljno, mi bi smo ih zamoliti da to učine. Smrt, za njega nije bila ništa više nego “posljednja šala u nizu loših šala”.
Gradonačelnik Andernaha Ahim Hiten (63, SPD), obožavalac Bukovskog poput mene, prije nekoliko nedjelja pisao je udovici: “Savezna pokrajina Rajna-Palatinat želi da osnuje Bukovski nagradu, za mlade pisce koji su nekonvencionalni i oštri, kao što je Bukovski. Udovica nije odgovorila.”
Čarls Bukovski je bio oženjen dva puta i ima ćerku rođenu 1964. Bolovao je od leukemije. Umro je od upale pluća 9. marta 1994. “Don’t try”, ne pokušavajte – piše na njegovom nadgrobnom spomeniku.
Foto: glassrpske.com
Izvor: Glas Srpske
