Dvije sjednice Savjeta bezbjednosti UN nisu dale rezultate u vidu smirivanja tenzija. Rat prijetnjama preseljen je na Tviter i Fejsbuk, kada je predsjednik SAD zaprijetio Rusima da stižu lijepe i pametne rakete. Na to mu je odgovoreno iz zvanične Moskve, odakle kažu da Amerika planira da lansira te rakete kako bi u stvari uništila dokaze da hemijskog napada nije ni bilo. To su samo fragmenti sirijske komplikovane slagalice, a svijet se s pravom pita da li će zaista i doći do novog svjetskog rata?
Prenoseći ocjene svjetskih analitičara, Index.hr piše da je postalo jasno da Amerika mijenja politiku prema Siriji kada je za predsjednika SAD izabran Tramp. Podsjeća se da je i Obama bio u jednom trenutku spreman na vojnu opciju u Siriji, ali je odustao u posljednjem trenutku. I tada su uz SAD, kao i sada, čvrsto stale Velika Britanija i Francuska. I tada je povod bio hemijski napad.
Rusija je čak 12 puta uložila veto na rezolucije koje osuđuju ratne zločine sirijskog režima i prijete mu sankcijama, uključujući i veto na nastavak mandata za zajedničku istragu UN-a i OPCW-a o hemijskim napadima u Sirij. Tramp je stoga, smatraju analitičari u pravu, kada kaže da je sve moglo biti drugačije, da je njegov predhodnik Obama bio mnogo odlučniji i da nije odustao od napada na Siriju. I SAD su isto tako odbile rusku verziju rezolucije o uspostavi tijela za istraživanje napada hemijskim oružjem, jer se smatra da bi ruski prijedlog omogućio da taj tim bude pod njihovom kontrolom, što znači da se dokazi o upotrebi hemijskog oružja mogu, ako već i nisu, skloniti. Trenutak političke volje za vojnom akcijom dotada će odavno proći, i sve će se nastaviti po starom do idućeg incidenta. Vašington je to vjerojatno imao na umu kad je objavio da podržavaju istragu OPCW-a, ali da neće čekati na rezultat kako bi odgovorio.
SAD se nećkaju s početkom vojne intervencije jer će biti optužene da nisu čekale rezultate istrage i da im je navodni napad (koji još nije dokazan) bio samo izgovor za intervenciju.
Takođe, upitna je i legalnost američkog napada, i sa stanovišta američkog ustava i međunarodnog prava. Takođe, ne smiju se zanemariti i posljedice takvih ili sličnih jednostranih poteza i samovolje “svjetskog policajca”, kao što pokazuju primjeri ogromne ljudske cijene invazija na Irak i Avganistan, a u manjoj mjeri i intervencija u Siriji i Libiji.
S druge strane, ne smiju da se ignorišu ni činjenice da se dosadašnja uloga međunarodne zajednice u rješavanje višegodišnjeg sukoba u Siriji pokazala kao potpuna nesposobnost. Zemlja je razorena, stradalo je više stotina hiljada ljudi, a preko milion Sirijaca je napustilo svoje domove. Takođe, posljednji incident za upotrebom hemijskog oružja je samo jedan u nizu istih.
Mnogi sada postavljaju i pitanje- šta sad?
Index.hr navodi da su diplomatski pokušaji Rusije da spasi sirijskog saveznika od vojne akcije ovog puta, osuđeni su na neuspjeh. Tramp je, barem sudeći po njegovim izjavama, odlučan da naplati “visoku cijenu” Asadu, kog je nazvao “životinjom koja ubija plinom”.
To što je Tramp prvi put javno osudio i njegovog glavnog saveznika Vladimira Putina i proglasio odnose s Rusijom “gorim nego u Hladnom ratu” takođe je izuzetno važno.
Ali, SAD će sigurno pokušati da izbjegnu konfrontaciju s Rusijom, koja objektivno nosi sa sobom rizik trećeg svjetskog, možda i nuklearnog rata. Sirija to zna, stoga je već i sklonila dobar dio svoje avijacije u rusku vazdušnu bazu u Hmeimimu. Sada je pred Trampom kritična dilema: izvršiti vojne napade koji bi bili toliko ograničeni da neće predstavljati značajan udarac sirijskoj vojsci i njenom kapacitetu da nastavi s bombardovanjem civila, uključujući bojnim otrovima; ili preduzeti mnogo širi napad koji bi zaista neutralizovao sirijske vazdušne snage i njihov hemijski arsenal, ali gotovo sigurno nanio gubitke i ruskim i iranskim snagama u zemlji.
Ključno pitanje: Kako će reagovati Rusija?
Moguće je da će Rusija ipak ostati po strani i da neće uzvratiti napad protiv SAD.
Ali, takođe je lako zamisliti i scenario u kom bi sukob izmakao kontroli: U njemu Rusija aktivira svoj protivvazdušni sistem S-400 i obori jedan ili više američkih ili savezničkih aviona, možda čak potopi i brod s kog su lansirani krstareći projektili, a Amerika na ovo odgovori bombardovanjem protivvazdušne odbrane, možda i same vazdušne baze Hmeimim ili pomorske baze u Tartusu te obaranja ruskih aviona.
U ovakvom nizu napada i protiv napada vojni gubici obe strane mogu dramatično da eskaliraju. Ulozi su zbog toga veoma visoki za obe strane, a potencijal za eskalaciju predstavlja i uključenje Izraela u sukob, koji odavno vrši vojne akcije niskog intenziteta u Siriji kako bi spriječio jačanje iranskih snaga i libanskog Hezbolaha na svojoj granici.
(b92/index.hr)
