BANJALUKA, DOBOJ – Ako "Željeznice RS" sa svojih lokomotiva otkače putničke vagone, kao što se najavljuje, svi mi koji godinama u njima putujemo morali bismo da zaboravimo vozove, plaćamo skuplje autobuske karte, a neke kuće uz prugu će ostati izolovane, što je nedopustivo. Poručili su nam to tokom vožnje gotovo jednoglasno putnici u vozu koji iz Banjaluke ide za Doboj, a sa kojima je ekipa "Nezavisnih" putovala. Vođeni najavama o mogućem gašenju putničkog željezničkog saobraćaja zbog neisplativosti, odnosno nerentabilnosti, odlučili smo da o tome tražimo mišljenje onih kojih se to najmanje pita, a ipak najviše dotiče – putnika. "Ukoliko se to desi, iz Banjaluke kući nećemo po mjesec i više. Roditelji nemaju odakle da nam plaćaju autobusku kartu, a mi, iskreno, ne znamo ni kada i kako oni voze. Voz je za nas sve, a na samo sredstvo prevoza", kažu Aleksandar Božičković i Nikola Đurđević, studenti iz Doboja. Sa njima se složila i Nikolina Božanović, kolegica iz susjednog kupea. "Za voz je karta 8,40 KM u oba pravca, a za autobus oko deset maraka samo u jednom", kaže Božanovićeva. Penzioner Radivoje Biber iz Kulaša, kod Prnjavora, ne smije ni da razmišlja o toj opciji da više ne putuje vozom. "To bi bila katastrofa", kazao je on, odmahujući rukom. Među putnicima je bilo i nekoliko mališana, koji su najviše uživali u putovanju vozom, gledajući predjele, ali i igrajući se u kupeima. Umornog i napola usnulog Ljubu Mišurića iz Stanara razbudili smo ne znajući da putuje iz Slovenije i da kući nije bio dvadesetak dana, ali nam nije za mjerio. On je, zanimljivo, radnik željeznice u Sloveniji, pa nismo mogli a da ga ne pitamo da nam uporedi putnički željeznički saobraćaj u Evropi i kod nas. "Putnički saobraćaj ni tamo nije rentabilan, ali oni to sve pokrivaju teretnim. Sa druge strane, mnogo više ulažu u prugu, vagone i cijelu infrastrukturu", kaže Mišurić. Do Ukrine smo došli i prije nego što smo očekivali. Kako su nam putnici otkrili, išli smo remontovanim dijelom pruge. Na stanici, kao naručenog, sreli smo Dragana Gaćanovića iz susjedne Šnjegotine, dugogodišnjeg radnika "Željeznica RS" u sekciji za održavanje i dobrog poznavaoca prilika u ovom kraju. "Ako to stvarno tako bude, na gubitku neće biti samo putnici, jer ni mi radnici koji živimo uz prugu nećemo moći vozom kući", kaže Gaćanović, koji od plate zarađene na pruzi prehranjuje sedmočlanu porodicu. On smatra da bi ukidanje putničkog voza bilo ogroman udarac za sve stanovnike ovog kraja, jer je mnogima autobuska stanica predaleko. Desetak minuta čekanja bilo je potrebno da iz pravca Doboja na stanicu u Ukrinu stigne voz iz Doboja, a mi smo odlučili da se vratimo nazad u Banjaluku. Vrijeme u povratku proveli smo sa Mirjankom Vučić, učiteljicom u penziji iz Banjaluke, koja je gotovo cijeli radni vijek radila u školi u Vijačanima, mjestu koje se takođe nalazi uz prugu i veoma je blizu Ukrine. Najviše je, kako kaže, brinu djeca koja se iz škole vraćaju vozom kući. "Sve je lako dok je toplo i dok nema snijega, može se bilo kojim prevozom. Ali čim padne snijeg, putevi se loše čiste i zalede. Vozu to ne smeta mnogo", kaže Vučićeva. Ona je, kao i ostali saputnici u vozu, pozvala nadležne da razmisle o svojim planovima, jer bi posljedice mogle biti nesagledive. "Sve ove kuće u nepristupačnom kraju kroz koji putujemo izgrađene su upravo zbog postojanja pruge i vozova. Ukoliko oni stanu, biće to samo podsticaj onima koji su ostali kraj pruge da bježe u gradove", zaključila je Vučićeva.
Izvor: Nezavisne