U Zemlji izlazećeg sunca završen je neobični trogodišnji sudski proces u kojem je djevojka iz prefekture Osaka tužila svoju bivšu srednju školu za maltretiranje, pošto su nastavnici pokušavali da je prisile da promjeni boju kose, i praktično je izbacili iz škole, jer se nije povinovala njihovim zahtjevima.
Japanski mediji ovih dana debatuju o okončanju neobičnog sudskog procesa u gradu Osaki, u kojem je, sada dvadesetjednogodišnja devojka, tužila svoju bivšu školu i zahtjevala odštetu u iznosu od oko 20.000 evra, navodno zbog toga što su je službenici te obrazovne institucije prinudili da se ofarba u tamnocrno, iako joj je prirodna boja kose smeđa, i potom je, kroz razne forme pritiska, prisilili da napusti tu školu.
U Zemlji izlazećeg sunca i danas se u školama praktikuju brojna kruta i, nerijetko, iznenađujuća pravila koja duboko zadiru u privatnost đaka, te odišu izrazitim konzervativizmom.
Njihova svrha je da se, u skladu sa tradicionalnim kolektivističkim vrijednostima, ostvari potpuna uniformisanost đaka, djeca nauče trpljenju i društvenom konformizmu, te očuva ugled škola kao ozbiljnih, moralnih institucija.
Tako, nemali broj osnovnih, nižih i viših srednjih škola u Japanu reguliše boju, pa i oblik i dužinu kose svojih đaka, i tjera ih da školske uniforme nose i vikendom u privatnom životu, ako se udalje od kuće ili zajedno druže napolju.
Pojedine škole određuju i boju donjeg veša koju đaci smiju da imaju na sebi tokom fizičkog vaspitanja i rekreativne nastave, odnosno, zahtjevaju da oni u tim prilikama nose isključivo bijelo.
Poznati su i primjeri gdje su škole čak zabranjivale razgovor među đacima tokom odmora, određivale broj minuta koji smije da se provede u toaletu tokom trajanja časa, pa čak i količinu papira koja smije da se upotrebi tokom nužde.
Ima i onih koje se ne libe da zabrane zabavljanje među đacima, čak i van kruga škole, iako je to nesumnjivo veliko miješanje u privatnost i pravilo koje se čini gotovo nemogućim za sproveđenje.
Blaga presuda
Tokom trogodišnjeg spora u prefekturi Osaka, podnosilac tužbe je tvrdila da nije prekršila školsku zabranu farbanja, jer je smeđa prirodna boja njene kose. Ona je zatražila visoku odštetu od oko 20.000 evra zbog zlostavljanja i oštećenja kože i kose nastalog usled prinudnog farbanja.
Po tužiteljki, s obzirom na to da je u nižoj srednjoj školi već imala problema zbog svoje boje kose, majka je pri upisu u višu srednju školu Kajfukan u mjestu Habikino, zatražila razumijevanje od uprave, ali je uprkos tome od djevojčice stalno bilo traženo da se ofarba u tamnocrno kako bi bila ista kao i drugi đaci. Njoj je zbog odbijanja bilo zabranjeno učešće na rekreativnoj nastavi i ime izbrisano iz dnevnika.
Tužena strana, međutim, branila se tvrdnjom da su tri nastavnika provjerila djevojčicinu kosu i utvrdila da je korijen crn, što znači da se ona farbala u smeđu boju.
Sud u Osaki prošle nedelje je iznio mišljenje da nije bilo ničeg protivnog zakonu u postupanju školskih nastavnika, odnosno, da je viša srednja škola Kaifukan, čiji je osnivač prefektura Osaka, imala legitimno pravo da odredi i sprovede pravila koja želi radi očuvanja discipline, kao i da je zabrana farbanja imala racionalnu, edukativnu osnovu.
U tom smislu, nije sporno to što je ta obrazovna ustanova zahtijevala od svoje učenice da ofarba kosu. Time je sudija Noriko Jokota praktično prihvatila tvrđenje nastavnika o tome da je prirodna boja djevojčicine kose bila crna, a ne smeđa.
Sud je, međutim, ipak naložio školi da devojci isplati skromnu odštetu od 3.000 evra zbog neispravnog postupka otpuštanja iz škole, odnosno zbog toga što je odmah nakon što je ona prestala da dolazi na nastavu uklonila njenu klupu i izbrisala je iz školskog dnevnika.
Ostaje mnoštvo sumnji
Da bi mogle da relativno objektivno donesu procjenu o boji kose đaka i efikasno sprovedu zabranu farbanja, dio škola u Japanu traži da đaci čija boja kose odstupa od u zemlji najprisutnije tamnocrne, podnesu potvrdu koju je izdao frizer da su im vlasi prirodno svetlije kao kao dokaz da se nisu farbali.
Pojedine škole poslije upisa vrše inspekciju kose svojih đaka koristeći odgovarajuću skalu boja kao referencu za poređenje i pritom uz njihovo ime zapisuju pregledom utvrđenu nijansu kako bi kasnije mogle da utvrde da li su djeca prekršila zabranu farbanja ili ne. Neke obrazovne ustanove čak drže registar s imenima djece koja imaju prirodno smeđu kosu kako ona kasnije ne bi pala pod sumnju da se farbaju.
I dok pravila o tome da deca ne smiju da farbaju kosu i nose šminku možda imaju neku logiku – da se time od đaka zahtijeva da se posvete učenju a ne razmišljanju o svom izgledu, odredbe koje postoje u pojedinim školama da boja kose mora biti tamno crna (kako je to prirodno slučaj kod ogromne većine Japanaca) u praksi može da znači diskriminaciju djece stranaca i djece iz mješovitih brakova, ali i samih Japanaca, koji prirodno imaju nešto svijetliju boju kose.
Takođe, teško je oteti se utisku da su provjeravanje boje kose i veša đaka (uz sve komplikovane procedure i bizarne rasprave koje uz to idu) ili pokušaji regulisanja ponašanja učenika van školskog kruga običaji koji više priliče 19. vijeku ili religijskim kultovima, nego javnim školama 21. vijeka.
Otud je odluka suda kojem je predsjedavala sudija Noriko Jokota ponovo pokrenula debate u japanskim medijima o smislu i psihološkom i društvenom uticaju neobično strogih i često nepravednih propisa u školama u toj zemlji.
Foto: Image by Michelle Maria from Pixabay
Izvor: Nezavisne
